Navršava se 29 godina od brutalnog mučenja i likvidacije 18 srpskih civila, među kojima i šest žena, iz sela Gornji Grahovljani kod Pakraca, čija tijela do danas nisu pronađena, saopšteno je iz Dokumentaciono-informacionog centra “Veritas”.
U Gornje Grahovljane hrvatske “zenge” ušle su u rano jutro 29. decembra 1991. godine, opkolile selo i sakupile sve žitelje koji nisu ranije izbjegli u BiH ili Srbiju – njih 18, te ih, uz psovke i kundačenje, sprovele do šume nedaleko od sela, gdje su ih razapinjale i zakivale ekserima kroz ruke i noge na debla drveća, a na kraju ih likvidirale iz vatrenog oružja.
Tom prilikom su ubijeni Branko Arsenić /58/, Jevrosima Barjaktar /79/, Bosiljka Bosanac /60/, Jovo Bosanac /36/, Bojana Jovanović /58/, Dragica Komlenac /53/, Jovo Komlenac /64/, Radovan Komlenac /21/, Zdravko Komlenac /44/, Milan Končar /29/, Branko Marić /53/, Pavle Marić /73/, Stanko Marković /63/, Ana Pavić /62/, Dušan Vidić /57/, Boro Vujanić /52/, Stoja Vujčić /65/ i Blagoja Žarković /78/.
Ubistvo Radovana Komlenca, Dragice Komlenac i Jevrosime Barjaktar je, skriven iza jednog stabla, posmatrao petnaestogodišnji dječak Slobodan Vidić, unuk likvidiranog Dušana Vidića, koji od straha nije mogao ni da bježi, ni da govori.
Opazivši dječaka, očevica zločina, ubice su se prepirale šta uraditi sa njim – likvidirati i njega ili ga povesti sa sobom, a prevladalo je ovo drugo, pa su ga odveli u kasarnu u Slavonskoj Požegi, odakle ga je, nakon nekoliko mjeseci, izbavio policajac iz Pakraca Ivo Pedić i odveo ga u svoje rodno selo Jakšić.
Ivina supruga Radmila bila je Srpkinja, rodom iz Gornjih Grahovljana, u bliskom srodstvu sa Slobodanom.
Pošto su komšije prijetile Ivi da će mu baciti bombu u kuću zbog toga što čuva “četničko derište”, Slobodana su nakon pola godine ponovo vratili u požešku kasarnu, gdje ga je u toku 1993. godine pronašao pripadnik civilne policije UNPROFOR-a, Kanađanin kapetan D.B. Nikolson i preveo ga na srpsku stranu, kada je i ispričao kako su likvidirani mještani tog sela.
Nikolson i Slobodan su obišli mjesto zločina i na deblima stabala našli zabijene čavle i tragove metaka, ali ne i posmrtne ostatke.
Nikolson je, uvjerivši se da Slobodan govori istinu, narednih nekoliko mjeseci intenzivno tragao za posmrtnim ostacima grahovljanskih Srba.
Jedan trag je vodio u šumu u kojoj su i likvidirani, a drugi prema ribnjacima u Marinom selu kod Pakračke Poljane, gdje je bio jedan od najzloglasnijih logora smrti u ratu devedesetih.
Zbog opstrukcije i prijetnji sa hrvatske strane, mjesto ukopa ipak nije pronašao.
Kapetan Nikolson je naprasno morao napustiti UNPROFOR i vratiti se u Kanadu, odakle je uskoro Srbima u Okučane poslao mnogo dokaznog materijala u vezi zločina u Gornjim Grahovljanima, uz napomenu da je isti materijal predao i svojoj komandi.
Bez obzira na sve to, zemni ostaci grahovljanskih Srba ni do danas nisu pronađeni.
Svjedok Slobodan Vidić je 1994. poginuo na bihaćkom ratištu, pa je tako nestao i jedini svjedok zločina u Gornjim Grahovljanima, za koji do danas niko nije odgovarao, ni pred domaćim ni pred međunarodnim sudovima.
Po zvaničnom popisu stanovništva iz 1991. godine, u Gornjim Grahovljanima živjelo je 136, u Donjim 188, a u Srednjim 43 žitelja. Po zadnjem popisu iz 2011. godine, u Gornjim Grahovljanima živjelo je 8 žitelja, u Donjim 33, a u Srednjim nije bilo nikoga.
Subscribe na naš YouTube kanal.
Pratite ”Micro Mrežu” na Facebooku, Instagramu i Twitteru.
Besplatnu Android aplikaciju preuzmite OVDJE.
