Maratonci trče počasni krug je vjerovatno najpoznatije ostvarenje srpske kinematografije. Naš najgenijalniji dramaturg modernog doba, Dušan Kovačević, napisao je ovaj komad u svojoj dvadeset četvrtoj godini, dok je još uvijek bio student.
Desetak godina kasnije, njegova drama je ekranizovana, pa je tako od jedne amaterske pozorišne predstave nastao film, koji mnoštvo generacija gotovo zna napamet.
Komad je u početku bio zamišljen kao ozbiljna kritika društva kroz tragediju, ali je na Kovačevićevo iznenađenje publika dramu prihvatila kao izuzetno duhovitu, vjerovatno ne shvatajući njeno pravo značenje.
Kako su u drami prikazane mnogobrojne društvene teme, komični citati i dijalozi iz drame su svakodnevno prepričavani u današnjem društvu. Možemo čak reći da su postali neka vrsta modernih poslovica.
Svi znamo fabulu drame, ali nismo svesni njene minornosti u odnosu na značajno dublji sloj skrivenog kazivanja.
Smatra se da je Kovaćevića za pisanje ove drame podstaklo ukidanje stipendije za njegove studije, iz njemu nepoznatih razloga. Plašeći se za finansijsku izvesnost nastavka njegovog obrazovanja, obračunao se sa tadašnjom vlašću koju je u svom djelu predstavio kao pogrebno preduzeće.
Nakon Pantelijine smrti, kroz čiji je lik predstavljen i sam Tito, preduzeće (država) se raspada tako što nasljednici pokušavaju da rasparčaju imovinu. Pantelija im, u stvari, nije ostavio ništa. Na taj način, Kovačević dvadeset godina ranije predviđa neodrživost jugoslovenske državne zajednice.
Na vlasti su grobari, koji sahranjuju talente, vještinu, mladost i uopšte sve što vrijedi u zemlji. Svojom pokvarenošću, nesposobnošću, halapljivošću, tjeraju sebi suprotne iz zemlje ili u zemlju kako bi dobili veću moć.
Topalovići su grobari svih generacija
Interesantan je način na koji je Kovačević predstavio smrti u drami. U djelu umire/strada gotovo svaki lik koji se pojavljuje, osim porodice Topalović. Oni žive dugo, čak i preko sto pedeset godina, i niko ih ne može zaustaviti.
Na kraju filma ostaju živi sa iskazanom namjerom da počine još neko nedjelo. Jasno je šta je Kovačević htio da prikaže sa ovim – takvi ljudi ne umiru, nepobjedivi su.
Cjelokupna poruka drame promakla je oštroj cenzuri jugoslovenske kinematografije. Oni doduše jesu dugo odlagali projekciju ovog filma, vjerovatno sumnjajući da čitavo djelo mora biti alegorija. Ali su na kraju izbacili samo neke manje bitne scene (erotske), koje nisu dublje mijenjale smisao.
Dušan Kovačević je svoju poruku odlično sakrio, tako što ju je vremenski smjestio u doba Kraljevine Jugoslavije (insertom iz Marsejskog atentata na početku), što je dobro zamazalo oči cenzorima.
Genijalnost Dušana Kovačevića se ogleda u tome što je uspio da nasmije čitavu naciju, dok je u isto vrijeme oštro kritikovao vlast. Njegova četrdeset godina stara tragikomedija je i danas jednako smiješna i žalosna istovremeno, jer su njene teme neprolazne kao i stanje u Balkanskim državama.
