Pandemija koronavirusa je u mnogo čemu promijenila ljudske živote i navike i samim tim, može se reći, postala nezaobilazna tema za svakoga. Ova pandemija je sa sobom donijela i sve više razmišljanja o tome da li ovaj virus uopšte postoji i da li se nešto drugačije i veliko „valja iza brda“.
Teško je ostati „hladne glave“, jer pandemija još uvijek traje. Nakon prvog vala došao je drugi val sa još više žrtava i oboljelih. Pošto smo svakodnevno u prilici da gledamo brojke na TV – u koje govore o broju zaraženih i umrlih, mislimo da je vrijeme da o pandemiji progovorimo sa druge strane, tj. da upitamo mlade šta misle o tome svemu, kako i na koji način su podnijeli i podnose sve ono što je pandemija donijela sa sobom. Pitali smo ih kako sada izgleda njihov život, da li osjećaju strah zbog svega ovoga, kako sad izgleda njihovo studiranje.
Odgovori su bili šaroliki i u nekim dijelovima dosta slični, jer mladi u našoj zemlji otprilike imaju slične obaveze i potrebe.
Naš sagovornik Hasan Okanović, student na master studiju na Ekonomskom fakultetu u Ljubljani je zbog pandemije morao napustiti zemlju u kojoj studira.
„Pandemija je prvenstveno utjecala na mene u smislu da sam napustio zemlju u kojoj sam studirao jer se zbog koronavirusa nastava preselila online. Pored toga, napustio sam i studentski posao u toj državi zbog povratka u BiH. Glavni razlog vraćanja u BiH jeste neizvjesnost koliko će sve ovo potrajati, te mogućnost gubitka posla, a troškovi života u EU su jako veliki. Također, nije bilo potrebe tamo boraviti s obzirom da su predavanja online. Pored toga nisam otišao na ferijalni studentski posao u Njemacku iz istih razloga. S druge strane, uspio sam dobiti posao u svojoj državi, iako je najavljena velika ekonomska kriza. S obzirom da volim često putovati, zbog ove situacije nisam u mogućnosti pa tako nisam nigdje putovao od početka pandemije.“
Kada govorimo o mladima koji su do dolaska pandemije živjeli, radili ili studirali u BiH primjetno je da je dosta njih bilo u strahu, brinuli su se za svoje i za zdravlje svojih roditelja.
Naša sagovornica Slađana Popović, master psiholog iz Banja Luke puručuje da postoji način na koji se možemo boriti sa strahom od bolesti.
„Kod mene je postojao strah na početku pandemije pošto sam živjela u mjestu sa velikim brojem zaraženih ali prelaskom na selo kod roditelja, gdje sam bila za vrijeme ograničenog kretanja, sve je postalo lakše i podnošljivije zahvaljujući prirodnom ambijentu i time da sam bila sa svojom porodicom. Navikla sam na drugačiji način života, nošenje maski, rjeđe izlaženje u kafiće i druge ugostiteljske objekte, jer u ovom svemu smo na neki način prepušteni sami sebi i imamo veliku odgovornost za svoj život ali i živote drugih ljudi.“
Da se primijetiti da je zbog pandemije život drugačiji ali bilo je i onih koji naravno nisu osjećali strah zbog virusa jer su smatrali da je najvažnije da se pridržavaju mjera zaštite kao i odluka kriznog štaba.
Međutim, naš sagovornik Muhamed Mehadžić, student četvrte godine Pedagoškog fakulteta u Bihaću, nam je prenio svoje viđenje situacije, kao i odnos prema uslovima u kojima se našao.
„Život u jeku pandemije mi je protekao bez većih turbulencija. Odluke kriznog štaba trudio sam se ispoštovati koliko god sam mogao, iako nije postojao neki strah od samog virusa. Online nastava koja je trebala nadomjestit standardnu nastavu na fakultetu, bila je poprilično naporna. Teško mi je padalo da nekad 6-8 sati provodim ispred ekrana, ali bio sam svjestan činjenice da je tako moralo biti. Medije sam većinom zaobilazio u širem luku, jer pored svih obaveza koje sam tad, kao student četvrte godine fakulteta imao, nije mi trebalo nešto što će mi odvraćati pažnju na neke bitnije stvari. Drago mi je da su mjere koliko-toliko popustile i kao svakom drugom želja mi je da sve ovo uz Božiju pomoć brzo prođe“.
Mlada novinarka Kristina Gadže je s nama podijelila pozitivna i negativna iskustva koja je pandemija donijela sa sobom.
“Pandemija koronavirusa je na jedan način utjecala pozitivno na moj rad, a s druge strane negativno. Budući da sam na početku pandemije i zatvaranja granica još uvijek slušala predavanja kao studentica, ona su se počela odvijati u online formi, te su, prema mojem mišljenju, studenti imali više zadaća nego kod regularne nastave. Smatram da se profesori nisu snašli u izvođenju nastave i da su stoga studenti bili preplavljeni obavezama. Što se tiče mojeg rada, tijekom pandemije sam nastojala biti produktivna što je rezultiralo dodatnim projektnim i ostalim aktivnostima. Također sam nastojala ispuniti vrijeme online tečajevima što smatram veoma korisnim.“
Kao što vidimo pandemija je mnogim mladim ljudima donijela drugačiji način života i izmijenila sve ono na šta su bili navikli, ali većina njih je isto tako shvatila da su, nažalost, prepušteni sami sebi i da je jako važno da budu odgovorni prema sebi i drugima. Nakon ovog upozorenja ostaje nada da će ova situacija biti prekretnica u odnosu države prema mladim ljudima, jer budućnost jedne države su njeni mladi i oni nikako ne smiju biti prepušteni sami sebi. Pogotovo sad kad se najavljuje velika kriza i kad se svaka država okreće rješavanju svojih unutrašnjih problema i pitanja. Treba svima da bude jasno da mladi ne smiju da budu problem jedne države nego ključ u riješavanju istih.
Tekst je nastao zahvaljujući podršci programa Bosnia and Herzegovina Resilience Initiative (BHRI), koji sprovodi Međunarodna organizacija za migracije (IOM), uz finansijsku podršku Američke agencije za međunarodni razvoj (USAID).
/Karike/
