Lavež kerova iz susjednih dvorišta je oglasio dolazak dugo odsutne osobe.
Ne zna se sta je starije, olinjale kerusine koje se već godinama potucaju ispod tudjih oluka ili cipele starog komšije Dobrivoja, koje su u taktu prozvonile kroz komšiluk. Kao u svakom komšiluku starije gospođe koje se po nekoliko dana zamandale u svoje klijeti i lože u kamin na kome spremaju hranu nediskretnim pokretom zavjesa sa prozora ispratiše Dobrivoja do njegovog dvorišta.
A dvorište zaraslo kupinom, ljetos se u njih zaletio sin komšije Dragana pa sav krvav i uplakan prodje iza našeg bostana da ga otac ne opazi. Gdje si se tako nagrdio pitam ga, u tinju odgovara mucavo krijuci ogrebotine kao da ih nisam vidio. Dok mi je vjetrić šamarao listove Antićevih stihova, gledajući dijete koje je neslavno završilo naslađivanje kupinama vratih se u mislima u prošli vijek sjećajući se mojih dječačkih krađa tuđeg voća, pečenjaka koje nikad nisam znao procjeniti jesu li zreli.
I logorske vatre koju sam sa ostalom djecom jedva znao ukresati. Za šibice smo se dogovarali taj dan ko će ukrasti iz kuće. Išlo se kući tek kad preko Zdravkovih njiva dopru dozivanja zabrinutih roditelja. Musavog lica i garavih ruku, udimljene garderobe se onda polako uputimo svako svojoj kući. Prenu se u momentu i smiješak na licu mi se zadržao sve dok nisam pronašao stihove na kojima sam stao.
