Građani Gradiške sve češće ističu da su troškovi smještaja u domovima za starija lica previsoki, a iskustva pokazuju da lica koja žele da idu u dom nemaju dovoljno primanja da pokriju ove troškve, pa im je potrebna pomoć porodice. Na području Gradiške registrovana su četiri doma za starija lica: “Miran Život” u Lamincima, “Rezidencija Bakić” i “Danijela” u Gradišci, te “Kotur” u Gornjim Podgradcima, u kojima kapaciteti i cijene značajno variraju.
Dom za starija lica Danijela ima najveći smještajni kapacitet od 80 korisnika, a po cijenama je među najpristupačnijim u Gradišci, od čega u ovoj ustanovi boravi 65 starih lica. Cijena smještaja za pokretne osobe iznosi 900 KM, dok nepokretni korisnici plaćaju 990 KM.
Gerijatrijska ustanova “Miran Život” u Lamincima je kapaciteta 25 korisnika, pa je sa 23 korinsika popunjena u gotovo u punom kapacitetu. Pokretni plaćaju 1.000 KM, dok cijena za ne pokretne doseže 1.200 KM i više, zavisno o zdravstvenom stanju osobe.
“Dom “Rezidencija Bakić” ima kapacitet od 60 korisnika i trenutno je nema slobodnih mjesta, a cijene su među najvišima u Gradišci. Za osobe treće životne dobi boljeg zdrastvenog stanja cijena iznosi 1.500 KM, dok je za one lošijeg 1.600 KM i više.
Iz Doma za starija lica “Kotur” nisu otkrili informacije o kapacitetu i cijenama.
Građani upozoravaju da su cijene u domovima za starija lica u Gradišci u posljednjih nekoliko godina znatno porasle, te da za mnoge porodice one predstavljaju prevelik finansijski teret.
„Za prosječnu porodicu, ovakve cijene su nedostižne, pogotovo kada se uračunaju i lijekovi i ostali dodatni troškovi. Sa ovako niskim penzijama, gdje je prosječna kod nas oko 600 KM, rijetki su oni stari koji mogu da plate dok dok, pa im dio novca daju djeca, a to opet dovodi stare u poziciju zavisnosti i neke vrste nezadovoljstva“, kažu naši sagovornici.
Stručnjaci upozoravaju da se pružanje usluga u domovima za stare svelo na zadovoljavanje zakonskog okvira, sa fokusom na komercijalni dio, a ne zadovoljavanje potreba osoba treće životne dobi.
“Mišljenja sam da se najveći problem reflektuje sa minimalnim radom i angažmanom stručnih radnika, svelo se na tu činjenicu da se zadovolje zakonski okviri, zanemarujući stvarnu i objektivnu potrebu za samim radom sa korisnicima. Što se tiče ishrane, tu dosta dobro funkcionišu domovi, vodi se briga i o korisnicima koji imaju kontrolisani način unošenja hrane”, ističe socijalni radnik i vlasnik Centra za pomoć i njegu u kući “Podrška”, Boris Nenad.
On dijeli mišljenje građana da su usluge u domovima preskupe i najčešće ove usluge mogu da plate djeca roditeljima ili penzioneri koji primaju penziju iz inostranstva. Kako kaže sve popularnije su usluge podrške u kuće, na čijem polju djeluje i njegov Centar, s obzirom da se stariji ljudi rijetko vole odvajati od vlastitog domaćinstva.
Centar za socijalni rad Gradiška pomaže osobama koje su lošijeg materijalnog stanja u plaćanju doma, nekima čak plaćaju i punu cijenu. Ono što je važno dodati jeste da cijene koje korisnici plaćaju domovima podrazumijevaju najosnovniju njegu (hranu, smještaj), s obzirom na to da sve dodatne troškove oni moraju da plate (terapije, pelene, pregledi).
