Udruženje prosvjetnih radnika “Ipak se okreće” se oglasilo povodom početka nove školske godine, gdje su se osvrnuli na urušavanje profesije prosvjetnih radnika. Njihovo saopštenje prenosimo u cjelini.
Približava se početak nove školske godine i pitanje koje sebi neprestano postavljamo – Šta se desilo sa obrazovanjem? Pitanje je to koje kod većine prosvjetnih radnika izaziva zabrinutost, umor, stid… Zašto? Zar obrazovanje nije svetinja?! Odgovor nas vodi u prošlost i nameće onu tešku riječ „nekad“.
Nekad je škola bila hram znanja, a prosvjetni radnik svjetionik koji vodi kroz život. Ako se osvrnemo, ne tako davno unazad, u doba 19. i početka 20. vijeka, sjetićemo se da su se u učionicima stvarali budući velikani- – naučnici, pisci, doktori, državnici…Bio je to period kada su znanje, trud i disciplina bili neprikosnoveni, a prosvjetni radnici autoriteti kojima se vjerovalo i ukazivalo poštovanje.
Sjetimo se profesora Кoste Vujića, ličnosti koja danas simbolizuje taj ideal prosvjetitelja. Nije on bio samo puki predavač – bio je uzor, inspiracija i otac znanja generacijama učenika koji su kasnije oblikovali istoriju svoje zemlje. Mihajlo Petrović Alas, Jovan Cvijić, Jaša Prodanović, Milorad Mitrović… ljudi su čija djela i danas odjekuju daleko van granica Balkana. Ono što je zajedničko tim imenima i vremenima jeste poštovanje. Poštovanje prema znanju, prema učitelju, prema procesu obrazovanja.
A danas? Danas škole sve više liče na administrativne centre. Imamo đake koji nisu sigurni zašto uopšte uče i prosvjetne radnike čiji se autoritet dovodi u pitanje, često i pred roditeljima koji ni sami ne poštuju ono što škola predstavlja. Čast izuzecima kojih, hvala Bogu, ima! U vremenu digitalne površnosti i trenutnog zadovoljstva, znanje postaje zamorno, naporno i nepoželjno, a učitelji „smorovi“. Đaci (i njihovi roditelji) žele rezultate bez procesa koje sticanje znanja podrazumijeva, a društvo gubi kompas u vrednovanju truda i discipline.
Šta se desilo sa obrazovanjem? Gdje su danas učenici profesora Кoste Vujića?
Sigurno ih ima još, skrivenih u učionicama, među onima koji čitaju iz radoznalosti, pitaju iz strasti i poštuju iz duše. Ali… sistem koji bi trebalo da ih prepozna i njeguje često ih zanemaruje ili sputava. Prosvjetni radnici, ti savremeni Vujići, uglavnom su potcijenjeni, administrativno preopterećeni i bez stvarne podrške. Njihov entuzijazam tinja, ali u okruženju koje sve rjeđe vidi učitelja kao stub društva.
Možda je vrijeme da se zapitamo – ne gdje su nestali učenici poput onih profesora Кoste Vujića, već gdje, kada i zašto smo kao društvo skrenuli s puta koji ih je stvarao i njegovao. Znanje nije samo zbir podataka, već duhovni i moralni kompas društva. Ako izgubimo povjerenje u obrazovanje, ako prosvjetnog radnika svedemo na puki servis, ne gubimo samo školske rezultate, već mnogo više od toga – gubimo temelj budućnosti.
Zato, ne smijemo se zadovoljiti samo pitanjem – Šta se desilo obrazovnom sistemu? Moramo tražiti načine da obnovimo vrijednosti koje su nekad bile očigledne, prateći savremene tokove i evidentan tehničko–tehnološki razvoj. Naš apel od prošle godine još uvijek je aktuelan i cilj je kome stremimo: “Vratimo dostojanstvo prosvjetnom radniku!”
Neka ono „nekad“ postane sada – da škole budu mjesta gdje se osim sticanja znanja oblikuje i karakter, gdje prosvjetni radnici, roditelji i zajednica govore istim jezikom odgovornosti, truda i poštovanja. Ako učenici ne vide poštovanje prema svojim učiteljima, kako će cijeniti ono što uče? Ako odgovorne institucije i roditelji ne stoje rame uz rame sa školom i prosvjetnim radnicima, šalje se poruka da obrazovanje nije zajednička vrijednost, već obaveza koja se može zaobići. Potrebni su povezanost, dijalog i zajednički cilj.
Кrajnje je vrijeme da se vrati dostojanstvo prosvjetnoj profesiji, ne kroz prazne riječi, već kroz konkretne korake – bolji uslovi rada, veća autonomija u radu, a prije svega javno (ali stvarno) priznanje da su prosvjetni radnici stub razvoja društva. Društvo iz čijih škola izlaze naučnici, pisci, državnici… ponovo možemo biti samo ako prvo naučimo da cijenimo one koji te ljude obrazuju.
Ipak se okreće – prosvjetni radnici su progovorili jer obrazovanje nije posao samo jednog čovjeka, pojedinca – to je posao cijele nacije.
Neka nam je svima srećan početak nove školske godine!
