Vaskršnja igra plovanje i ove godine je u Lamincima kod Gradiške okupila plovače – ne samo da se nadmeću, već da se prisjete, zagrle i ožive ono što vrijeme i udaljenost nisu uspjeli izbrisati.
Već više od dvije decenije, svakog Vaskrsa, u ovom selu se okuplja dvadesetak muškaraca svih generacija porijeklom iz Donjeg Vakufa. Nisu oni tu samo zbog igre. Tu su zbog korijena. Zbog uspomena. Zbog osjećaja da nešto njihovo još uvijek živi.
Plovanje, nekada igra koja je bila vezana isključivo za Donji Vakuf, danas diše u Lamincima. Rat je promijenio mnogo toga, raselio ljude, ali ovu tradiciju nije uspio slomiti. Ona se, kao i ljudi, preselila, i nastavila da traje.
I traje više od 20 godina.
A ono što joj daje posebnu snagu jeste činjenica da je preuzimaju mladi. Ove godine domaćin je Nedeljko Zjajić, koji je tek zakoračio u odraslo doba.
„Meni je pripala čast da ove godine budem domaćin na plovanju. Sredio sam teren, pokosio travu, spremio kelj i ploče, naložio vatru… a evo sad se i jagnje okreće“, kaže Nedeljko, ponosno i sa osmijehom koji govori više od riječi.
Plovanje nije samo igra – to je mali ritual. Sa dvadesetak metara gađa se drveni stubić – kelj – na kojem su metalne parice. Ko ih obori, nosi jaja. Jednostavno na prvi pogled, ali svako pravilo, svaki potez i svaka pobjeda nose posebnu draž i uzbuđenje.
Ali ono što ovu priču čini još toplijom jesu sjećanja starijih.
Miodrag Trgić, jedan od iskusnijih plovača, sa posebnom emocijom se vraća u prošlost:
„Sjećam se… i muslimani su tada kuvali jaja, samo da bi mogli igrati s nama za Vaskrs. Znalo se okupiti i po 50–60 ljudi. Kad jednom oboriš kelj, poneseš toliko jaja da ne znaš šta ćeš s njima“, govori Trgić, a u njegovim riječima osjeti se i radost i tuga za nekim drugim vremenima.
Vaskrsu i plovanju se posebno raduju oni koji žive u inostranstvu, jer se uz igru peče jagnje, a sve uz krajišku ojkaču.
Ove godine, kako kažu, druženje će potrajati do kasno u noć. Vrijeme je poslužilo – ali još važnije, poslužila je i želja da se bude zajedno.
/Aloonline/
