Ovogodišnja proizvodnja kukuruza u Lijevče polju protiče u znaku suše, visokih temperatura i neizvjesnosti oko otkupne cijene. Na području Gradiške, Laktaša i Srpca proljetos je kukuruz zasijan na oko 30.000 hektara, ali je višemjesečni nedostatak padavina ozbiljno ugrozio prinose na nenavodnjavanim parcelama.
Posebno težak period za kukuruz bio je tokom juna i jula, kada su izostale značajnije padavine. Dok su proizvođači koji imaju sisteme za navodnjavanje uspjeli ublažiti posljedice suše, na mnogim drugim parcelama prinos će biti znatno manji od očekivanog.
Jedan od proizvođača koji je ove godine uspio zaštititi značajan dio proizvodnje je Savo Radivojac iz Trošelja kod Gradiške. Kukuruz je zasijao na 70 hektara, od čega je 50 hektara navodnjavao. Na tim površinama očekuje prosječan rod, dok je nenavodnjavane parcele, zbog posljedica suše, odlučio iskoristiti za silažu.
Za Radivojca, međutim, proizvodnja kukuruza nije samo pitanje prodaje zrna na tržištu. On se bavi i tovom svinja i junadi, pa dio proizvedenog kukuruza završava u vlastitoj stočarskoj proizvodnji.
Upravo bi takva proizvodna povezanost mogla biti jedna od rijetkih mogućnosti da se ratarima ove godine proizvodnja kukuruza finansijski isplati. Naime, uz visoke troškove sjemena, đubriva, zaštite, goriva, obrade zemljišta i, kod navodnjavanih površina, troškove vode i energije, proizvođače dodatno zabrinjavaju najave niske otkupne cijene kukuruza.
Ukoliko cijena bude na nivou koji ne pokriva stvarne troškove proizvodnje, dobit će imati samo oni koji kukuruz mogu koristiti kao input u vlastitoj stočarskoj proizvodnji, dok će ratari koji zavise isključivo od prodaje zrna biti u znatno težem položaju.
Navodnjavanje je ove godine predstavljalo važnu razliku između parcela. Boro Topolović, koji ima višegodišnje iskustvo sa navodnjavanjem pomoću tifona, ukazuje i na prednosti sistema “kap po kap“, koji omogućava racionalnije korištenje vode i precizniju isporuku vlage biljci.
Stručnjaci Resora za pružanje stručnih usluga u poljoprivredi, Područne jedinice Gradiška, procjenjuju da će ovogodišnji rod kukuruza biti nešto manji od prosječnog. Suša je već uticala i na namjenu proizvodnje, pa su mnogi ratari bili prinuđeni da kukuruz koji nije mogao ostvariti zadovoljavajući prinos za zrno iskoriste za silažu.
Ovogodišnja proizvodnja tako otvara i mnogo ozbiljnije pitanje – koliko je ratarstvo, uz postojeće troškove i tržišne cijene, uopšte održivo bez povezivanja sa stočarskom proizvodnjom.
Primjer Save Radivojca pokazuje da proizvođač koji proizvodi kukuruz i istovremeno se bavi tovom svinja i junadi ima mogućnost da dio vrijednosti proizvedene hrane zadrži unutar vlastitog gazdinstva. Za ostale ratare, posebno one koji kompletnu proizvodnju moraju prodati na tržištu, niska otkupna cijena mogla bi dodatno ugroziti ekonomsku računicu.
Zato se pitanje ovogodišnjeg kukuruza ne završava samo na tome koliki će biti prinos. Mnogo važnije pitanje biće – po kojoj cijeni će ratar taj kukuruz moći prodati i hoće li ta cijena uopšte pokriti troškove proizvodnje.
Jer dobar rod bez odgovarajuće cijene za proizvođača nije dobit – nego samo još jedan trošak koji mora ponovo finansirati iz vlastitog džepa.
