Sve što je bilo prije Bjelorusije, nalaze i dokumente spakovala sam u jednu fasciklu i na njoj napisala “prošlost”. Otpusno pismo iz Minska i sve što dolazi poslije stavila sam u fasciklu na kojoj piše “novi život” jer hrabro idem dalje.
Ovim riječima priču započinje pedesetpetogodišnja Mioljka Sredojević iz Mahovljana kod Laktaša, kojoj je prije mjesec dana transplantirana jetra u Minsku.
Mioljka je prvi pacijent iz Republike Srpske koji je u Bjelorusiji dobio novu jetru o trošku Fonda zdravstvenog osiguranja (FZO) Republike Srpske, čime je napravljen još jedan veliki iskorak, jer su do sada osiguranici upućivani u Bjelorusiju samo za transplantacije bubrega.
“Fond je finansirao kompletnu operaciju i preoperativnu proceduru. Da nije bilo tako, ja toliki novac ne znam kako bih sakupila. Da prodam i kuću i zemlju, sve, ne bih imala dovoljno. Zahvalna sam na svemu, jer sada živim novi život” ispričala je Mioljka za “Glas”.
Put
Međutim, put do transplantacije jetre nije bio nimalo lak.
Zdravstveni problemi sa jetrom, prisjetila se, pojavili su se u proljeće 2024. godine. Više puta je povraćala krv, trpjela strašne bolove, ali nikada ni na sekund nije pomislila da odustane.
“Nisam prihvatala da mogu biti životno ugrožena. Borila sam se i nisam posustala. Vjerovala sam da ću živjeti, da ću biti dobro”, istakla je Mioljka i dodala da su joj njenih troje unučadi bili najveća snaga u ovoj borbi.
Od ljekara do ljekara, od pregleda do pregleda, sve je izvjesnije bilo da će ovoj hrabroj ženi biti neophodna transplantacija jetre. Iako je vjerovala da će se njena jetra regenerisati, nalazi nisu bili optimistični. Doktorica iz Univerzitetskog kliničkog centra RS u Banjaluci, koja ju je liječila, saopštila joj je da je transplantacija jetre jedino rješenje.
“Nakon svih potrebnih procedura, od konzilijarnog mišljenja, preko rješenja Fonda, svega što je potrebno i komunikacije sa klinikom u Minsku, na moju imejl adresu stigao je poziv da treba da dođem u Bjelorusiju na pregled. Moram živjeti, moram ići i na kraj svijeta, znam da moram, ali ne znam kako ću, odakle da počnem”, rekla je Mioljka.
Prvi odlazak u Bjelorusiju bio je na nekoliko dana. Za to vrijeme u bolnici je pregledana, urađeno je sve što je potrebno prije operacije, a potom se vratila kući kako bi završila drugi dio procedure i spremila se za odlazak u Minsk na malo duži period.
“Kada je riječ o transplantaciji jetre morate biti tu, blizu bolnice, kada vam jave da imaju kompatibilan organ da možete odmah doći”, istakla je Mioljka.
Sudbonosni poziv
Dodala je da je u Minsku pronašla stan i čekala sudbonosni poziv.
“Nije lako u bijelom svijetu, daleko od porodice, kada ne znate ni jezik i nemate nikog svoga. Zvuk telefona u stanu u Minsku, daleko od kuće, porodice, na drugom kraju svijeta, budi nadu, ali i strah. Sa druge strane glas koji saopštava: “Imamo jetru”. Radost, strah, neizvjesnost, sve mi se pomiješalo i samo sam željela što prije stići u bolnicu”, prisjetila se Mioljka.
Operacija je trajala deset sati, a za tim ljekara u Minsku Mioljka ima samo riječi hvale. Uz svu stručnost i predanost poslu, istakla je da su veoma ljubazni i susretljivi.
“Kada sam se probudila u sobi poslije operacije i nisam znala gdje se nalazim, čula sam naš jezik. Nisam vjerovala sama sebi, ali sam čula da neko priča na srpskom. Rukama opipam stomak, cjevčica s jedne, cjevčica sa druge strane. Dobro je, operisana sam i živa sam”, prisjetila se Mioljka, koja se mjesec dana nakon operacije osjeća dobro, vratila se kući, da uz podršku i ljubav najmilijih što prije zaboravi na sve teške dane.
Prvi let
Putujući na operaciju u Minsk, Mioljka Sredojević je prvi put zakoračila u avion.
“Bio je to prvi let u mom životu i to ne bilo kakav, spasonosan, let ka ozdravljenju, ka boljem sutra. Nije bilo mjesta za strah, samo vjera i nada”, istakla je Mioljka.
