U ljeto 1942. godine, dok je ratni vihor harao Kozarom, jedan dječiji svijet srušen je u sekundi. Rođena 25. aprila 1940. godine u selu Grbavci kod Kozarske Dubice kao Mika Bundalo, dvogodišnja djevojčica zatekla se u zbjegu sa svojim djedom Đurađem.
Kada je djed očajnički zatražio malo kukuruznog brašna da nahrani gladnu djecu, ustaški vojnik ga je hladnokrvno ubio na licu mjesta.
Djetinjstvo prekinuto u plamenu ofanzive: Od djedovog zagrljaja do stočnih vagon smrti
U opštoj pometnji i strašnoj čistki, malu Miku i stotine druge djece ugurali su u stočne vagone koji su ih vodili ka zloglasnom logoru Stara Gradiška. Uprkos tome što su njena sjećanja na te dane izblijedjela pod teretom traume, duboki psihološki ožiljci i neobjašnjivi strahovi ostali su urezani za cijeli život.
„U Gradišci smo dobili oko vrata samo parče kanapa i broj, a brojeve smo obično pojeli jer su bili na kartonu“ , ispričala je Mika koja je u ratnom vihoru i strahoti koju je preživjela izgubila i svoje ime i odrasla pod drugim – Brigita Fistrić.
Čudo u Zavodu za gluvonijeme: Djevojčica koja je sama izabrala svoju majku
Iz ralja smrti i logorske studeni malu Miku je, zajedno sa hiljadama druge iznemogle i bolesne djece oboljele od tifusa i bronhitisa, izvukla herojska akcija Diane Budisavljević i njenih saradnika. Dospjela je u Zavod za gluvonijeme u Zagrebu, u stanju u kojem od malaksalosti i teške bolesti nije mogla ni da hoda.
U to isto vrijeme, u Zavod je ušla Danica Fistrić, tada Elšik, sa jasnom namjerom da, po želji svog supruga, usvoji muško dijete koje bi im bilo nasljednik. Ipak, sudbina je ispisala sasvim drugačiji scenario.
„Moja pomajka, Danica, došla je sa namjerom da uzme jedno muško dijete, ali sudbina je htela drugačije. Ja sam dopuzala do moje pomajke, zagrlila je oko nogu i rekla joj ‘Majo’. Ona me je uzela i više me nije ispuštala i do njene smrti prije pet godina smo bile uvijek zajedno“, pričala je Brigita koja je, nakon udaje, postala Knežević.
Surovost školske klupe: Kada dječiji šapat razori lažni mir
Odrastajući u Zagrebu, u ugodnoj i imućnoj porodici, pod svojim drugim imenom, djevojčica dugo nije slutila da roditelji čiji hljeb jede nisu njeni pravi biološki otac i majka. Taj ušuškani svijet srušio se kada je imala svega sedam godina, u jeku školskih dana.
Jednog običnog dana, vršnjakinja joj je u dvorištu škole sasula u lice istinu koja će joj zauvijek preusmjeriti životnu stazu.
„Što se ti praviš važna, ova lijepa žena nije tvoja majka, ti si negdje iz Bosne. To je trebalo da bude onako kao pogrdno, da sam iz Bosne, nisam ni znala gde je Bosna, šta je Bosna, ili bilo šta“, ispričala je Brigita Knežević u svom intervjuu u Beogradu još 2010. godine.
Nakon što se uplakana vratila kući, uslijedili su potresni razgovori, ali i dramatične situacije u kojima su ljudi sa Kozare pokušavali da je pronađu i vrate, uključujući i trenutke kada je privremeno bila odvojena od svog dotadašnjeg doma. Međutim, ključnu ulogu u vođenju kartoteka i brizi o preživjeloj djeci vodio je ugledni pedagog Kamilo Bresler, čija je dokumentacija kasnije poslužila kao temelj za rasvjetljavanje mnogih sudbina.
Pod serumom istine: Povratak imena Mika Bundalo
Decenijama kasnije, potraga za sopstvenim zdravstvenim kartonom zbog bolesti sina prerastala je u opsesivnu želju da se sazna istina o porijeklu. Uključivanjem u udruženje preživjelih logoraša, uz nesebičnu pomoć novinara Marina Zurla i slavne glumice Božidarke Frajt, Brigita se podvrgnula rizičnom i potresnom postupku pod narkohipnozom.
„Zato se i roman o meni zove ‘Iza zida’, jer ja se nisam ničeg sjetila i pod narkohipnozom sam progovorila. Kad me Marino pitao ‘Kako se zoveš, odakle si’, ja sam rekla ‘Ja sam Mika! Nosio me moj djeda Đura”, prisjećala se Brigita.
Kroz maglu zaborava počeli su da naviru detalji. Arhive Crvenog krsta i novinski članci otkrili su da joj je cijela porodica stradala, ali i da su joj preživjeli brat i sestre. Konačni dokaz identiteta stigao je kada joj je brat Vaso zakucao na vrata u Beogradu i na njenom tijelu napipao mladež koji je pamtio iz najranijeg djetinjstva u zbjegovima Kozare.
Životni krugovi, umjetnost i vječna opomena
Prošavši kroz stroge internate i teške momente odrastanja, Brigita, odosno Mika, izgradila je sopstvenu, jedinstvenu životnu priču. Radila je kao uspješna manekenka u Zagrebu i Beogradu, živjela u krugu umjetnika i stvorila svoju porodicu, dokazujući da duh čovjeka može nadvladati i najteže istorijske tragedije.
Interesantno je da je originalni dokumentarni film o njoj, “158. kći kozaračka”, snimljen sedamdesetih godina prošlog veka. Tada je, uz pomoć zagrebačkog novinara Marina Zurla i lista „Arena“, Brigita nakon višedecenijske potrage konačno locirala i upoznala svoju preživelu braću i sestre na Kozari. Taj emotivni i istorijski susret zabilježile su filmske kamere na licu mjesta.
Nakon toga, godina 2017. najčešće se pojavljuje kao zvanični datum emitovanja njene priče, jer je tada film digitalizovan i prvi put javno otpremljen na internet platforme poput Jutjuba.
Mika Bundalo preminula je 26. februara 2021, u 81. godini.
