Ni sa 87 godina na plećima Momir Babić, veliki boem, svjetski putnik, dobrotvor i privrednik, ne miruje, nije pasivan. Pomaže svoje Laminčane, izgradio je crkvu u rodnom Mokrešu, malo-malo pa svoje seljane i ostale ljude počasti pečenim volom. Namjere su mu jasne, želi da ujedini Lamince, da vrati slogu, vjeru i ljubav među ljude i da ga upamte kao čovjeka od akcije.
„Moji Laminci se sastoje od Laminaca Jaružana, Sređana, Dubrava i Brezika, a tu je i Mokreš. Otišao sam 1963. godine u bijeli svijet, snašao sam se, zdravlje me odlično služi i ovih 87 godina mi nisu teret. Sada sam opet uz moje Laminčane. Laminci su čuveni po mnogo čemu, po trojici generala, ambasadoru u Rusiji, načelniku Gradiške, ministrima, poslanicima, brojnim direktorima, sudijama i advokatima, najboljem oraču nekadašnje ‘Titove brazde’, po najboljim poljoprivrednicima“, poručuje Babić.
Momir je dva puta za svoje Laminčane pekao vola na ražnju. Prvi put 1986. godine, kada je kumovao pošti, a potom i 1998. godine, kada je svom Mokrešu podario crkvu. Zbog toga, ali i brojnih akcija koje je započeo i predvodio Laminčani su Momira predložili i imenovali za svog počasnog predsjednika.
„Laminci su najveće selo u Republici Srpskoj, veće od pojedinih opština.Prava je milina danas proći kroz ovo lijepo selo, na sve strane privredni objekti. Obožavam da se kroz Lamince provožem svojim oldtajmerom, ‘mercedesom 280’ iz 1978. godine. Evropu sam sa njim prokrstario, vozač sam više od 60 godina. Osim dobrih auta volim i dobru muziku, volio sam i kocku“, ispričao je Babić.
Često se kartao sa drugarima, pa i sa Lepom Lukić. Najviše je volio muntu. Plaćao je harmonikaše, na zboru u Lamincima, za Ilindan, na dvije harmonike u svaki prorez je stavljao je po novčanicu.
„Nakitim harmonike, kad eto Dodika. I on s nogu kaže Rajku Ercegu i Savi Laziću, momci, svirajte one moje! Ne možemo, predsjedniče, Momir nas je platio da sviramo cijele noći. Sa njima dvojicom sam poslije muzike volio razbaciti karte. Jednom prilikom sam im obojici odnio harmonike. Oni sutradan došli. Daj nam, Momire, harmonike samo da sviramo, moramo živjeti. Rekao sam im, evo vam, ali sviraćete mi cijeli život besplatno, pa i na sahrani. Nažalost, Rajko je umro, pa će mi Savo morati sam svirati“, kroz smijeh govori Momir Babić.
U životu je svašta proživio. Radio je na relaciji Beč – Bratislava. 20 avgusta 1968. godine bio je svjedok ruskog upada u Čehoslovačku. Prenoćio je u hotelu „Bratislava“. Ujutro ga je taksi odvezao do granice. Kada ga je ruski vojnik upitao otkud Jugosloven u Čehoslovačkoj, Momir se snašao i rekao da je bio kod tetke. U minulom ratu bio je veliki dobrotvor, pomagao je i vojsku i bolnice, za njega nema praznog hoda. Zbog toga ga Laminčani smatraju svojim počasnim predsjednikom.
Momirov život u svojoj knjizi prvencu ‘Naše vrijeme’ koja izlazi iz štampe ovih dana, opisao je Goran Babić, njegov prezimenjak i rođak. Sasvim je sigurno da bi knjiga dobrom režiseru mogla poslužiti kao scenario za uzbudljiv triler. Takav je inače Momirov život.
