Iseljavanje radno sposobnog stanovništva jedan je od ključnih dugoročnih ekonomskih i demografskih izazova Bosne i Hercegovine, a njegove posljedice posebno se osjećaju u Republici Srpskoj. Odlazak radnika utiče na dostupnost radne snage, organizaciju proizvodnje, troškove poslovanja i produktivnost, ali i na mogućnosti finansiranja javnih sistema, prije svega Fonda penzijskog i invalidskog osiguranja.
Problem odlaska stanovništva ne može se posmatrati samo kroz broj ljudi koji napuštaju zemlju. Jednako je važno ko odlazi, kakve kvalifikacije i radno iskustvo ima, da li poslodavci mogu pronaći zamjenu za te radnike, kao i da li se njihov odlazak nadoknađuje povratkom građana ili zapošljavanjem stranih radnika.
Posebno pitanje predstavlja i to koliko građana koji ostaju u zemlji radi u formalnom sektoru i redovno uplaćuje doprinose, od kojih u velikoj mjeri zavisi održivost penzijskog sistema.
Gotovo polovina poslodavaca ima problem da pronađe radnike
Precizno utvrđivanje broja građana koji odlaze u inostranstvo radi zaposlenja otežava činjenica da ne postoji jedinstvena evidencija koja bi obuhvatila trajno iseljavanje, privremeni rad u drugim državama i građane koji prilikom odlaska ne odjavljuju prebivalište.
Zbog toga se podaci o odjavama prebivališta, izdatim radnim dozvolama i statističkim procjenama emigracije ne mogu poistovjećivati niti koristiti kao jedinstven pokazatelj odliva radne snage.
Prema istraživanju tržišta rada Agencije za rad i zapošljavanje BiH za 2024/2025. godinu, čak 45,7 odsto anketiranih poslodavaca izjavilo je da je imalo poteškoće u pronalaženju novih radnika.
Najtraženija zanimanja bila su trgovci, konobari, vozači kamiona, kuvari, tesari, bravari, varioci, zidari, armirači, skladištari, kao i radnici u proizvodnji i građevinarstvu.
Među poslodavcima koji su imali poteškoće prilikom zapošljavanja, njih 49,7 odsto kao glavni problem navelo je nedostatak kadra odgovarajućeg zanimanja.
Sličnu sliku pokazuju i noviji rezultati istraživanja tržišta rada za 2025/2026. godinu, koje su prenijeli mediji pozivajući se na Agenciju za rad i zapošljavanje BiH.
Prema tim podacima, 41,7 odsto anketiranih poslodavaca imalo je poteškoće u pronalaženju potrebne radne snage tokom 2025. godine, dok je 58 odsto planiralo nova zapošljavanja u 2026. godini.
Udio iskazanih potreba za kvalifikovanim i visokokvalifikovanim radnicima iznosio je 64,7 odsto.
Iako se rezultati dva istraživanja ne mogu direktno porediti bez detaljnog uvida u metodologiju, uzorak i način postavljanja pitanja, oba ukazuju na dugotrajan problem popunjavanja određenih radnih mjesta.
U Republici Srpskoj zaposleno više od 290.000 radnika
Prema podacima Republičkog zavoda za statistiku Republike Srpske, na dan 31. marta 2026. godine evidentirano je ukupno 290.727 zaposlenih, što je za 1.399 radnika, odnosno 0,5 odsto više nego u martu prethodne godine.
Od ukupnog broja, 246.682 radnika bila su zaposlena u poslovnim subjektima, dok se 44.045 odnosilo na preduzetnike i zaposlene kod preduzetnika.
Republički zavod za statistiku podatke o broju zaposlenih objavljuje sa stanjem na dan 31. marta i 30. septembra, a podatak za septembar 2026. godine nije bio potvrđen u dostupnim objavama u trenutku izrade ove analize.
Iako nedostatak radnika može podstaći rast zarada i ulaganja u automatizaciju, istovremeno može dovesti do povećanja troškova poslovanja i smanjenja obima proizvodnje.
Rast plata predstavlja pozitivan trend ukoliko ga prati povećanje produktivnosti. Međutim, preduzeća koja posluju sa malim profitnim maržama, naročito u manje razvijenim lokalnim zajednicama, znatno teže podnose nagli rast troškova rada.
Zbog toga se dugoročno rješenje ne može zasnivati isključivo na subvencijama za zapošljavanje, već i na stvaranju kvalitetnijih radnih mjesta, poboljšanju uslova rada, mogućnostima profesionalnog napredovanja i povećanju produktivnosti.
Sve nepovoljniji odnos radnika i korisnika penzija
Odlazak radno sposobnog stanovništva posebno se odražava na penzijski sistem Republike Srpske, koji se najvećim dijelom finansira tekućim doprinosima zaposlenih.
Njegova održivost zavisi od broja osiguranika, visine prijavljenih zarada, stope formalne zaposlenosti i broja korisnika penzija.
Kada radnik koji je ranije uplaćivao doprinose napusti domaće tržište rada, može doći do smanjenja budućih prihoda Fonda PIO, dok obaveze prema postojećim penzionerima ostaju.
Prema podacima Fonda PIO Republike Srpske, na kraju 2024. godine evidentirano je 337.780 osiguranika i 288.448 korisnika prava.
To znači da je na jednog korisnika dolazilo približno 1,17 osiguranika.
Podaci za jun 2026. godine pokazuju da je broj osiguranika iznosio 337.484, dok je evidentirano 295.678 korisnika prava.
Odnos je tako smanjen na približno 1,14 osiguranika na jednog korisnika prava.
Ovaj pokazatelj ukazuje na nepovoljniji odnos broja osiguranika i korisnika, ali sam po sebi ne objašnjava sve uzroke finansijskog pritiska na penzijski sistem.
Fondu PIO u septembru nedostajalo oko 34 miliona KM u odnosu na prihode od doprinosa
Posebno su značajni podaci Fonda PIO za septembar 2026. godine, kada je evidentiran 296.751 korisnik prava.
Od tog broja, 237.877 korisnika nalazilo se u Republici Srpskoj, dok je 58.874 korisnika bilo van njene teritorije.
Za isplatu penzija u septembru bilo je potrebno 185,53 miliona KM neto, odnosno 187,75 miliona KM bruto.
Istovremeno, prihodi od doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje iznosili su 153,71 milion KM.
Razlika između bruto sredstava potrebnih za isplatu i prihoda od doprinosa iznosila je približno 34,04 miliona KM.
Ipak, ovaj iznos ne može se automatski predstavljati kao tačan iznos budžetskog transfera Fondu PIO.
Za takav zaključak neophodno je analizirati kompletne finansijske izvještaje, uključujući druge prihode, budžetske transfere i eventualne vremenske razlike u evidentiranju sredstava.
Takođe, važno je razlikovati ukupan broj korisnika prava od broja penzionera koji žive u Republici Srpskoj, budući da dio korisnika penziju prima van njene teritorije.
Odlazak radnika u inostranstvo ne znači automatski i gubitak penzijskih prava. Radni staž ostvaren u drugim državama može biti relevantan za ostvarivanje prava u skladu sa međunarodnim sporazumima i važećim propisima.
Međutim, za tekuće finansiranje Fonda PIO Republike Srpske presudno je gdje se uplaćuju doprinosi za rad koji se obavlja u inostranstvu.
Najviše zaposlenih ima srednju stručnu spremu
Podaci Republičkog zavoda za statistiku pokazuju da među zaposlenima u Republici Srpskoj dominiraju radnici sa srednjom stručnom spremom.
Na dan 31. marta 2026. godine, među 246.682 zaposlenih u poslovnim subjektima bilo je 109.268 radnika sa srednjom stručnom spremom.
Visoku stručnu spremu imalo je 69.206 zaposlenih, dok su evidentirana 34.333 kvalifikovana i 14.830 nekvalifikovanih radnika.
Preostali zaposleni pripadali su drugim obrazovnim kategorijama.
Iako su radnici sa srednjom stručnom spremom najbrojnija kategorija, to ne znači da njihove kvalifikacije odgovaraju potrebama tržišta rada.
Poslodavci posebno iskazuju potrebu za zanatskim i tehničkim zanimanjima, a problem nedostatka radnika može postojati čak i kada na evidencijama nezaposlenih ima osoba sa kvalifikacijama koje ne odgovaraju potrebama privrede.
Statistički podaci o zaposlenosti ne pokazuju koliko je radnika određenih kvalifikacija napustilo Republiku Srpsku.
Za takvu analizu bilo bi potrebno povezati podatke o migracijama sa informacijama o obrazovanju, zanimanju i radnom statusu građana.
Više građana preselilo se iz Srpske u Federaciju BiH nego obrnuto
Pored odlaska u inostranstvo, na tržište rada utiču i unutrašnje, odnosno međuentitetske migracije.
Prema podacima Republičkog zavoda za statistiku Republike Srpske, tokom 2025. godine registrovano je ukupno 11.298 unutrašnjih migracija.
Od tog broja, 6.356 odnosilo se na međuopštinska preseljenja unutar Republike Srpske, 4.407 na međuentitetske migracije, dok je 535 preseljenja evidentirano između Republike Srpske i Brčko distrikta.
Iz Federacije BiH u Republiku Srpsku doselila su se 2.043 lica, dok su se iz Republike Srpske u Federaciju BiH odselila 2.364 lica.
To znači da je 321 lice više odselilo iz Republike Srpske u Federaciju BiH nego što se doselilo u suprotnom smjeru.
Ukupan migracioni saldo Republike Srpske, uključujući i druge pravce kretanja, iznosio je minus 322 lica, dok je prosječna starost migranata bila 37,8 godina.
Međutim, ovi podaci odnose se na promjene prebivališta, a ne isključivo na kretanje radne snage.
Primjera radi, osoba koja živi u Istočnom Sarajevu, a radi u Sarajevu, neće biti evidentirana kao migrant ukoliko nije promijenila prebivalište.
Takođe, statistika ne pokazuje da li su osobe koje su se preselile zaposlene, nezaposlene, učenici, penzioneri ili članovi porodica.
Zbog toga se podatak o 2.364 lica koja su se iz Republike Srpske preselila u Federaciju BiH ne može predstavljati kao broj radnika koji su prešli na tržište rada drugog entiteta.
Za preciznije utvrđivanje međuentitetskog odliva radne snage neophodno je povezivanje podataka o prebivalištu, zaposlenosti, mjestu rada, djelatnosti i zanimanju, uz zaštitu ličnih podataka.
Kako zaustaviti odlazak radnika i ojačati penzijski sistem?
Stabilizacija tržišta rada i penzijskog sistema zahtijeva niz dugoročnih mjera koje se ne mogu svesti samo na finansijske podsticaje poslodavcima.
Jedan od prioriteta trebalo bi da bude stvaranje kvalitetnijih radnih mjesta, uz povećanje produktivnosti, sigurnije ugovore o radu, zarade usklađene sa rezultatima poslovanja, veću bezbjednost na radu i mogućnosti profesionalnog napredovanja.
Subvencije za zapošljavanje trebalo bi usmjeravati prema održivim radnim mjestima, umjesto isključivo prema kratkoročnom povećanju broja zaposlenih.
Posebnu pažnju potrebno je posvetiti obrazovanju i osposobljavanju radnika. Jačanje stručnog i dualnog obrazovanja, praktične nastave, prekvalifikacija i obuka u saradnji sa poslodavcima moglo bi doprinijeti boljem usklađivanju ponude i potražnje na tržištu rada.
Istovremeno, potrebno je povećati uključenost domaće radne snage, naročito mladih, žena, starijih radnika koji žele da rade i drugih nedovoljno zastupljenih grupa.
Dostupniji vrtići, fleksibilniji oblici rada i programi stručnog osposobljavanja mogu olakšati njihovo uključivanje na tržište rada.
Važnu ulogu imaju i programi povratka građana iz inostranstva, povezivanje povratnika sa poslodavcima, brže priznavanje kvalifikacija i olakšavanje pokretanja vlastitog poslovanja.
Zapošljavanje stranih radnika može ublažiti kratkoročni nedostatak radne snage, ali ne može zamijeniti dugoročni razvoj domaćih kadrova.
Kada je riječ o Fondu PIO, ključne mjere uključuju suzbijanje rada na crno, povećanje formalne zaposlenosti, dosljednu naplatu doprinosa i smanjenje prostora za neprijavljene zarade.
Neophodno je i redovno objavljivanje projekcija prihoda, rashoda, broja osiguranika i korisnika penzija za narednih 10 do 20 godina.
Za kvalitetnije planiranje potrebni su i pouzdaniji statistički podaci, odnosno povezivanje informacija o migracijama, zaposlenosti, obrazovanju i mjestu rada u anonimizovanom obliku.
Institucije bi trebalo jasnije da razlikuju broj korisnika penzijskih prava, broj penzionera sa prebivalištem u Republici Srpskoj i mjesečne prihode od doprinosa.
Dugoročna demografska politika trebalo bi da obuhvati podršku porodicama, dostupnije stanovanje, vrtiće, zdravstvene i obrazovne usluge, uz istovremeno povećanje produktivnosti i zaposlenosti.
Ipak, demografske mjere daju rezultate tek nakon dužeg perioda i ne mogu same riješiti trenutni nedostatak radnika.
Bez dugoročnih reformi pritisak na Fond PIO mogao bi se nastaviti
Iseljavanje radne snage predstavlja važan faktor koji otežava pronalaženje zaposlenih i može oslabiti dugoročnu osnovu za finansiranje penzijskog sistema Republike Srpske.
Iako podaci pokazuju da je zaposlenost u martu 2026. godine bila nešto veća nego godinu ranije, istovremeno je u septembru zabilježena značajna razlika između prihoda od doprinosa i bruto sredstava potrebnih za isplatu penzija.
Ovi pokazatelji ukazuju na različite aspekte problema i ne mogu se pripisati isključivo iseljavanju stanovništva.
Na održivost Fonda PIO utiču i starenje stanovništva, broj novih osiguranika i penzionera, visina prijavljenih zarada, formalna zaposlenost i produktivnost.
Budžetska podrška može ublažiti trenutne finansijske pritiske, ali sama po sebi ne može otkloniti strukturne probleme.
Dugoročna stabilnost zahtijeva više kvalitetnih i formalnih radnih mjesta, zadržavanje i povratak stručnjaka, bolje usklađivanje obrazovanja sa potrebama privrede i transparentne projekcije penzijskih prihoda i rashoda.
Ključno pitanje zato nije samo koliko ljudi odlazi iz Republike Srpske, već koliko njihov odlazak utiče na tržište rada, broj osiguranika i budućnost penzijskog sistema.
Bez pouzdanih podataka i dugoročnih reformi, institucije će nastaviti da reaguju na posljedice, umjesto da otklanjaju uzroke problema.
Svetlana Cenić
