U vremenu kada se mladi pripremaju za različite životne pozive, pitanje vaspitanja, karaktera i odgovornosti ostaje jednako važno. Svevremeno i uvijek aktuelno, ovo pitanje obrađivano je i u časopisima 18. vijeka. Jedan takav tekst donosi nam Slaveno-srpski magazin, prvi srpski časopis, objavljen 1768. godine u Veneciji, čiji je urednik Zaharije Orfelin. Sam tekst je članak pod nazivom Očinsko uputstvo sinu koji hoće da se posveti vojnoj službi. Međutim, iako naslov upućuje na vojni poziv, savjeti nepoznatog autora sadržani u ovom pismu su itekako aktuelni na svim životnim poljima.

Vaspitanje određujemo kao cjelovit proces oblikovanja ličnosti, koji obuhvata fizičko, intelektualno, radno, moralno i estetsko vaspitanje. U ovom očinskom uputstvu možemo prepoznati gotovo sve njegove važne dimenzije.
Sama vojna služba, očekivano, zahtijeva fizičku spremnost. Međutim, otac se ne bavi eksplicitno time, već upućuje sina sve ono što taj segment ličnosti može da naruši. Posebno naglašava pijanstvo, kocku i druge poroke koji mogu ugroziti njegovo zdravlje i onemogućiti mu izvršavanje vojničkih dužnosti. „Ove su strasti za mlade ljude najopasnije i mnogi su zbog njih upropašteni“, poručuje zabrinuto otac. Tijelo se, dakle, posmatra i kao nešto o čemu pojedinac mora odgovorno brinuti i kao preduslov za savjesno obavljanje životnih obaveza.
Jedna od najupečatljivijih poruka teksta jeste očevo insistiranje na čitanju i onome što bismo danas nazvali permanentnim usavršavanjem. Sinu preporučuje da slobodno vrijeme koristi za čitanje knjiga, upoznavanje istorije i proučavanje života velikih ljudi, u čijim djelima može pronaći uzore. Na ovaj način, uvodi se pedagogija slobodnog vremena, kao ravnopravan segment cjelokupnog čovjekovog razvoja i rada na sebi. Pored toga, očekuje od njega da uči od iskusnijih ljudi, upoznaje vojne prilike i razvija sposobnost pravilnog procjenjivanja situacija. Posebno je zanimljivo što intelektualna razvijenost nije svedena na količinu usvojenih informacija: ona podrazumijeva sposobnost rasuđivanja, promišljanja i donošenja odgovornih odluka i ovo shvatanje je umnogome aktuelno i blisko savremenom.
Vojnička služba predstavlja neposredni okvir u kojem se ispoljava i radno vaspitanje. Uspjeh se ne posmatra kao rezultat želje za položajem i priznanjima, već kao posljedica rada, znanja i zaslužnih djela. Važan element radnog vaspitanja jeste i odgovornost za druge: budući oficir mora razumjeti da njegove dužnosti obuhvataju i brigu o ljudima kojima rukovodi. Tako se rad ne predstavlja samo kao sredstvo ličnog napredovanja nego i kao obaveza prema zajednici. U ovom kontekstu ispoljava se i potreba za međuljudskom empatijom i poštovanjem koju otac izražava na sljedeći način: „Uvek imaj veliko poštovanje prema svojim komandirima. Prema sebi ravnima budi pristojan, a prema tvojim potčinjenima predusretljiv i blag.“
Ipak, čini se da moralne vrijednosti zauzimaju središnje mjesto u očinskom uputstvu. Čestitost, poštenje, skromnost, pravednost, milosrđe i čovjekoljublje provlače se kroz gotovo sve savjete. Posebno mjesto pripada hrišćanskim načelima: poštovanju Boga, molitvi, zahvalnosti i pomaganju onima kojima je pomoć potrebna. Otac, međutim, ne očekuje samo da sin poštuje pravila ponašanja, već da razvije unutrašnji osjećaj za dobro i zlo. To se naročito vidi u njegovom upozorenju da poslušnost ne smije biti slijepa i da čovjek ne treba da izvršava naređenja čije bi posljedice bile očigledno štetne. Moralna odgovornost tako dobija prednost nad pukim formalnim ispunjavanjem zahtjeva.
Estetski okvir vaspitanja nije naročito istaknut, ali se iščitava iz samog konteksta u svom širem značenju. To povlači i razmišljanje o društvu 18. vijeka, naročito vojničkom staležu, koji svijet posmatra više s njegove praktične, nego same estetski prijemčive strane.
Iako su ovi savjeti nastali u drugačijim društvenim i istorijskim okolnostima, njihove osnovne poruke i danas su prepoznatljive. Odgovornost, poštenje, samodisciplina, briga o drugima, želja za znanjem i sposobnost rasuđivanja vrijednosti su koje nisu vezane isključivo za vojni poziv. Ovaj tekst podsjeća da cilj vaspitanja nije samo osposobljavanje za određeno zanimanje ili društvenu ulogu, već formiranje cjelovite ličnosti. Na kraju, možda je upravo u tome njegova najtrajnija poruka: prije nego što postane dobar vojnik (ili nešto drugo), pojedinac treba da nauči kako da bude dobar čovjek, a to mu svakako najviše žele i na tome rade – roditelji.
Milana Olabina i Milica Makitan,
studenti srpskog jezika i književnosti na Filološkom fakultetu UNIBL










