Predsjednik iz blata
Junak ove bajke opisao je pun krug, od odrastanja u potpunoj bijedi kvarta Klara taun stigao je do sportskih nebesa, novca i slave. Ali Veu sada čeka najvažniji meč, jer njegovi sunarodnici očekuju da jednu od najsiromašnijih zemalja svijeta pomjeri sa dna.
Arsen Venger trenira londonski Arsenal više od dvije decenije i vidio je svaku zamislivu sudbinu fudbalera. Gledao je i kako se njegovi puleni penju na krov planete i kako ostaju bez krova nad glavom, ali ovih dana mu je sudbina jednog od njih zamrsila jezik. „Mislim da je život tog čovjeka pravi film; to je nevjerovatno. Mogli biste da napravite fantastičan film… To je nevjerovatna priča“, uzalud je Venger tražio prave riječi za Žorža Veu (“Žorža” za ovdašnje navijače, vjerovatno zbog toga što je fudbalsko ime stekao u Francuskoj; “Džordža” za Liberijce, koji govore engleski), koji će sljedeće sedmice stupiti na dužnost predsjednika Liberije.
Sportisti u politici nisu novost ako su poslanici, senatori, pa i ministri, ali jedini sportista međunarodnog formata koji je do 2018. bio predsjednik države jeste Pal Šmit, dvostruko zlatni olimpijski mačevalac i predsjednik Mađarske od 2010. do 2012. Šmita je, međutim, izabrao parlament, a Veu narod, te je Žorž Vea već sada najslavniji sportista među političarima i najvažniji političar među sportistima svih vremena. Ako je to vrijedno filma, cjelokupan Vein život je za bajku.
„U sirotinjskom naselju Klara taun 75.000 ljudi dijeli jedanaest javnih toaleta i dvadeset dvije javne česme“, to je zapisano 2009. Žorž Vea je tamo rođen 1966. Biti rođen u takvom presjeku vremena i prostora, to ne znači početi partiju životnog pokera sa lošim kartama, već početi je bez ikakvih karata. Pogotovo ako si dijete razvedenih roditelja, koje skupa sa još dvanaestoro dece odgaja baka. Žorž je radio što i druga djeca Klara tauna, dakle prodavao kokice, kockao se i prebirao po smeću tražeći prazne flaše, i usput igrao fudbal krpenjačom. Igrao ga je bos, ali i „kao bos“, pa se sa ulica preselio na kakve-takve terene. Sada treba obratiti pažnju na gradaciju u imenima klubova za koje je nastupao – Mladi preživeli, Moćni Barol, Nepobedivih jedanaest. Ako preživiš na ulicama Klara tauna, i postaneš moćan, osjećaš se nepobjedivim. Zato je zaigrao u Obali Slonovače, pa još bolje u Kamerunu, a dobre igre u Jaundeu privukle su pažnju tadašnjeg kamerunskog selektora, Francuza Kloda le Roja, koji je dobro poznavao još jednog važnog Francuza. „Pomalo izgubljen, nije znao nikoga, i niko ga nije cijenio kao igrača“, takav je Žorž Vea stigao u Evropu 1988, i u takvom je Vei svjetski potencijal vidio tadašnji trener Monaka Arsen Venger. Pošto je ovo bajka, nastavak je kliše. Godine 1995. izgubljeni mladić iz Klara tauna postao je napadač slavnog Milana i prvi – i još jedini – fudbaler rođen u Africi koga je FIFA proglasila najboljim igračem planete. Do kraja karijere, 2003, zaslužio je mjesto na spisku najvećih živih fudbalera, koji je za stogodišnjicu FIFA sastavio Pele.
Junak bajke mora da bude i dobročinitelj. Kralj Žorž, kako ga zovu sunarodnici, između dva pogotka je hrabrio liberijske djevojčice da se štite od neželjenih trudnoća i side; napravio fudbalski klub za djecu u koji je svako mogao da uđe pod uslovom da ne napusti školu; podsticao vakcinaciju, pomagao razoružanje i podigao dječju bolnicu. Više od toga nije se moglo bez politike. Predsjedničke izbore 2005. godine izgubio je u drugom krugu od Elen Džonson Sirlif – koja je postala prva šefica države u istoriji Afrike – ali je senatorstvo 2014. dobio ubjedljivo pobjedivši njenog sina. U predsjedničkoj izbornoj trci održanoj u decembru, Džozef Boakai, nazvan Pospani Džo zbog navodne navike da zaspi u nezgodnim trenucima, nije imao šanse protiv čovjeka koji je svojevremeno sa loptom u nogama pretrčao cio teren, usput se otarasivši nekih pet-šest igrača Verone, i potom rutinski savladao golmana. Kralj Žorž je u drugom krugu osvojio 61,5 odsto glasova i čini se da je bajka opisala savršen krug – kralj rođen u blatu vraća se da rodne ulice poploča zlatom. I koje bi to ulice bile pogodnije za popločavanje od liberijskih, kada je Liberija 170 godina prije Veinog najvažnijeg trijumfa stvorena upravo zato da bi robovi postali kraljevi?
Bajke, nažalost, u stvarnosti nikada ne izgledaju kao na papiru. Liberija jeste prva nezavisna država moderne Afrike i bivši robovi u njoj jesu kraljevali, ali odatle se bajka o slobodnoj zemlji preliva u mit. Američko kolonizaciono društvo, koje je u 19. veku smislilo da slobodne i oslobođene crnce SAD naseli na Obali bibera, potonjoj Liberiji, činili su i abolicionisti koji su vjerovali da će njihovim štićenicima biti bolje van rasističke Amerike, ali i južnjački robovlasnici koji su htjeli da se otarase potencijalnih boraca za slobodu. Zemlja je od urođenika otkupljivana rumom, cipelama, kišobranima i barutom, što prodatim, što ispaljenim, a dobar dio prvog kontingenta doseljenika umro je od žute groznice. Kada su savladali početne prepreke, bivšim je robovima koža pobelela i afričke su starosedeoce tretirali tek malo bolje nego što su njihovi bivši gospodari (mal)tretirali američke.
Ako i predriblamo decenije – kao Vea odbranu Bajerna 1994 – vidjećemo da ni u današnjoj Liberiji problem nije samo Klara taun. Dva građanska rata (1989-1997, 1999-2003) skratila su je za 250.000 glava – to jest osam odsto stanovnika – pojela devedeset odsto ekonomije, i sa trona najpoznatijeg Liberijca uklonila Žorža Veu i tamo postavila Čarlsa Tejlora, nekada predsednika, danas poluvekovnog robijaša zbog ratnih zločina i zločina protiv čovečnosti. Na Indeksu ljudskog razvoja, koji Ujedinjene nacije mere očekivanim životnim vijekom, obrazovanjem i BDP-om po glavi stanovnika, Veina i Tejlorova zemlja hronično je među deset ili petnaest najlošije plasiranih. Svjetski program za hranu – takođe krak UN – procijenio je 2015. da 83 odsto Liberijaca živi od manje od dolara i četvrt dnevno.
Da je Liberiju potrebno posaditi na glavu, očito je. Žorž Vea je posadio na glavu mnoge štopere i bekove, ali nije bio baš rječit u objašnjenjima kako će to da učini čitavoj državi. Čak i kao senator rijetko je prisustvovao sjednicama i nije podnio nijedan zakonski prijedlog, a u predsjedničkoj kampanji jeste pominjao gradnju puteva, otvaranje radnih mijesta, borbu protiv korupcije, ali sa tim generičkim programom mogao je i na srpske izbore. Razlog za brigu – koji ga je vjerovatno koštao izbora 2005 – mnogi nalaze i u Veinom manjku obrazovanja. Kralj Žorž na takve kritike odgovara da obrazovani i iskusni vladaju Liberijom skoro dvjesta godina i da za nju nisu uradili ništa, što je nesumnjivo, ali onda nije morao da se opskrbljuje sumnjivim diplomama.
Pred prve izbore tvrdio je da je diplomirao sportski menadžment na londonskom Parkvudu. Kada se ispostavilo da je riječ o „uđeš, izađeš i gotovo“ univerzitetu, posvetio se poslovnoj administraciji na De Vri univerzitetu u Majamiju. Taj pak već dvadeset godina iznova tuže i istražuju studenti i raznovrsne državne institucije SAD zbog loših programa i lažnog reklamiranja. Pal Šmit, pomenut na početku teksta, iz predsjedničke fotelje je ispao jer je falsifikovao doktorat. Žoržu Vei akademski skandali sigurno neće presuditi, ali izbor saradnika bi mogao, jer će mu potpredsjednica biti niko drugi do Džuel Tejlor – bivša supruga, bliska saradnica i nasljednica partije Čarlsa Tejlora.
Kuda će Žorž Vea, nije se nikada znalo na fudbalskom terenu, ne zna se ni na političkom. Sada je izvjesno samo da će Liberija za nekoliko dana prvi put u posljednjih sedamdeset godina doživeti da jednu demokratski izabranu vlast zameni druga. To sigurno nije mogao da predvidi ni Arsen Venger.
/NIN/
