Bješe to prije nekih petnaestak godina, kada je nasuprot mladih dječaka u omladinskoj fudbalskoj školi gradiške Kozare sjeo tada jedan novi čovjek, čovjek koji je u mnogim stvarima uticao da gradiško fudbalsko obdanište odraste u najprije vrhunske ljude, a zatim i sportiste.
Sjede tada ”veliki čovjek – velikog srca” preko puta mališana i najprije poče pričati o tome kako se treba ponašati u društvu, a zatim o fudbalskoj taktici i svemu ostalom što sa sobom nosi najvažnija sporedna stvar na svijetu.
Ta velika ozbiljnost i predanost u svome poslu nakon samo par godina počela je da pokazuje odlične rezultate, i da se za omladinsku školu Kozare čuje na sva zvona. Mnogi su tada govorili kako mu to i nije dobro, kako 24 sata provodi na Gradskom stadionu ”za male pare”, kako je zapostavio svoj život zbog toga, ali mnogi tada nisu znali, a i danas vjerovatno ne znaju da je ovaj čovjek fudbalu dao sve, a da li mu je to fudbal zauzvrat vratio, veliko je pitanje.
Današnji mališani, ma u kojoj omladinskoj školi da igraju u BiH, vjerovatno nikada neće osjetiti tu ljubav, to poštovanje prema ovoj igri, kakvo je znao prenositi on. Možete li zamisliti današnjeg osnovca ili srednjoškolca, koji će trenirati dva puta u toku dana i još ići u školu, a pored toga, ovaj čovjek je ono još bitnije, svim dječacima redovno posjećivao razrednike i pregledavao ocjene, pa tako u slučaju velikog broja ”kečeva” odmah bi bio udaljen sa treninga.
Ono što smo mi kao veoma mladi gledali nekako čudno, danas u velikom broju primjera zapravo i nije čudno, pogotovo kada vidimo da mnogi sportisti nemaju ni osnovno obrazovanje.
Danas fudbaleri, ali i ostali sportisti, na trening neće otići ako pada kiša. Ako pada kiša?! To u vrijeme kada je Saša nama bio trener, ne da nije bilo moguće, nego to se nikada nije ni desilo. Morao si imati debeo ”valjan” razlog zašto si tog dana propustio 60 minuta uživanja na zelenom tepihu.
U vremenu u kakvom danas živimo, vidimo da ima mnogo nekulture, mnogo vulgarnosti, mnogo šunda i kiča na sve strane, pa i od strane ljudi koji vode našu djecu u bolju budućnost u bilo kojim sferama društva. Kod ovog čovjeka psovka je bila zabranjena, i svak’ bi bio kažnjen u slučaju da mu makar i ”izleti” koja vulgarna riječ.
Iako smo neke odluke onako sa strane gledali u čuđenju, poštovali smo sve. To uzajamno poštovanje između ”oca i sina”, između ”trenera i igrača” rezultirao je brojnim uspjesima moje, a i narednih generacija. Biti prvak BiH, 2008. godine u konkurenciji timova poput Sarajeva, Želje, Širokog, bio je zaista impozantan.
Zato sam uvjeren, da današnji klinci koji treniraju pod palicom Saše Krupljanina će prije svega izrasti u odlične ljude, a nakon toga i u velike sportiste. Primjera je mnogo (Ognjen Gnjatić, Goran Zakarić, Ognjen Ožegović, Miloš Šatara, Dejan Maksimović…), a gradiška djeca, a i ostali mališani širom BiH, mogu da budu srećni i počastvovani, jer postoji jedna ovakva duša, jedno ovakvo biće, jedna veličina… ”Veliki čovjek – velikog srca”.
