Žene u fudbalu danas su sasvim normalna pojava ali je nekada za to bila potrebna izuzetna hrabrost, koju sam na svu sreću imala, jer u suprotnom ne bih bila ponosna na svoju sudijsku karijeru koja traje punih 15 godina, riječi su Slađane Jovičić (34), porijeklom iz Gornjih Kladara, djevojačkog prezimena Kragulj, koja od ove godine na grudima nosi znak FIFA sudije.
Srpčanka koja već desetak godina živi i radi u slovenačkom Kopru, cijeli život posvetila je fudbalu. Za razliku od svojih vršnjakinja koje su bile okupirane provodom i izlascima, ona je slobodno vrijeme provodila igrajući fudbal sa bratom i djecom iz sela.
”Kao djevojčica željela sam da radim sve što i moj brat. Igrali smo svakodnevno fudbal a onda se on prijavio za sudiju, ali ubrzo odustao. Naravno, to sam pokušala i ja, ali nisu primali žene. Iduće godine su mi dozvolili i prijavila sam se na kurs koga je vodio legendarni srbački sudija Dragan Marić. Imala sam nepunih 18 i tako je sve počelo”, kaže Slađana.
Počela je suditi mali fudbal sa starijim kolegama, pa zatim dječije lige, a onda je uslijedio veći izazov, područne i regionalne lige u Republici Srpskoj, vrlo brzo doguravši do zvanja republičkog sudije.
Dodaje da je bilo svega u tom periodu, pa je tako znala praviti greške koje joj se danas ne bi dogodile.
”Tako sam jednom prekinula napad kako bih svezala pertle. Bilo je i smiješnih situacija. Dijeleći pravdu u regionalnoj ligi, kao glavni sudija, lopta me je u prvoj minuti tako pogodila u glavu da minut-dva nisam došla sebi. Naravno, to je bilo zbog mog lošeg položaja, što sam tek kasnije shvatila. Imala sam dosta propusta koje nikada neću zaboraviti. Da sam znala šta me sve čeka, ne vjerujem da bih se odlučila za taj put. Sreća, pa nisam znala”, kaže Slađana.
Prisustvovala je i raznim tučama na terenu, te doživljavala verbalne provokacije, ali sve je stoički izdržala jer je ljubav prema fudbalu bila jača.
”Muškarci reaguju različito, jedni su kulturni i simpatično im je kada vide ženskog sudiju, a drugi se pitaju šta žena radi na utakmici i šta zna o fudbalu. Par puta sam čula i povike kao što su – idi kući, kuvaj ručak, i slično. Ali sve to doživljavam kao šalu”, ističe Slađana.
Nakon pet godina suđenja dogodio joj se prelomni trenutak u životu kada se udala za supruga Darka, koji je porijeklom iz Jošavke kod Čelinca, i odselila s njim u Sloveniju gdje je dobila posao i zasnovala porodicu. Tada je prestala da sudi a pauza je trajala oko dvije godine.
”Jako sam patila i počinjala da plačem svaki put kada bih gledala neku utakmicu na televiziji. Počela sam da sanjam da sam na stadionu. Tada me je muž nagovorio da kontaktiram udruženje fudbalskih sudija u Kopru, što sam i učinila. Lijepo su me prihvatili, ali morala sam krenuti ponovo od najnižih liga. Nisu mi priznali ni republički ispit. Međutim, bila sam dovoljno uporna da počnem sve ispočetka”, prisjeća se Slađana.
Dodaje da je brzo savladala jezik i prihvatila slovenačko državljanstvo kako bi mogla napredovati. Prethodno je njen muž morao postati državljanin Slovenije što mu je tada najteže palo, ali je bio odlučan da joj pomogne da ostvari svoje snove.
”Danas je sve puno lakše nego kad sam počinjala. Tada sam bila prvi i jedini ženski sudija na našoj regiji, a sada nas ima puno više. U Sloveniji se puno ulaže u ženski fudbal i sudije. Prilaze nam poslije utakmice da nam čestitaju. Poštuju moje odluke i mislim da imaju možda i više poštovanja nego prema mojim muškim kolegama”, kaže Slađana.
U Sloveniji danas sudi prvu slovenačku žensku ligu, kao i prvu ligu za omladince i kadete. Sudi i treću ligu za muškarce, a ima pravo da sudi i drugu, ali čeka svoju priliku, jer do sada nijedna žena nije sudila u ovom rangu takmičenja kao glavni sudija.
Naporan rad i trud se isplatio, tako da je ove godine konačno dosanjala svoj san, da se okiti FIFA grbom kao jedna od šest žena u Sloveniji koje imaju ovu privilegiju. Time je dobila pravo da sudi međunarodne utakmice, za sada kao pomoćni sudija. Već je imala priliku da dijeli pravdu na prijateljskoj utakmici između Irana i SAD-a, a sa velikim iščekivanjem čeka prvu zvaničnu utakmicu.
”Stalno nadograđujem svoje znanje i često nam organizuju razne seminare na kojima gostuju vrhunski stručnjaci. Mnogo sam naučila od Aleksandre Česen i Tanje Subotić koje su cijenjene u sudijskom svijetu i koje takođe imaju licencu FIFE. Dobijala sam priliku da budem asistent na njihovim utakmicama. Imam i tu čast da je predsjednik našeg društva u Kopru, najbolji sudija svijeta za prošlu godinu Damir Skomina i često slušam njegova predavanja, a u svakom trenutku mu se mogu obratiti za savjet”, ističe Slađana.
Do kada će se baviti sudijskim poslom, ni sama još uvijek ne zna. Ono u šta je sigurna je da će to trajati sve dok bude uživala u ovom poslu, i uopšte u sportu.
”Najveći motiv mi je da moja djeca budu ponosna na mene. Kad trčim norme, uvijek mislim na njih i znam da moram izdržati do kraja. Imam sina i dvije kćerke, uzrasta od dvije do devet godina, a najveći interes za fudbal za sada je pokazala kćerka Selena koja predano trenira u fudbalskom klubu Koper”, kaže Slađana koja u rodni kraj navraća često, a zadržala je i kontakte sa brojnim sudijama i delegatima iz Republike Srpske.
Slovenija je takođe jedna od zemalja pogođenih pandemijom virusa korona, zbog čega su do daljeg otkazana sva sportska takmičenja.
”Sa strijepnjom iščekujemo šta će se događati. Ovo nas je veoma pogodilo i svi smo prestrašeni. Ne znamo još kada će se prvenstva nastaviti. Prekinuti su i svi grupni treninzi a zatvorene su i dvorane i igrališta. Imamo problem da moramo održavati normu i u takvim okolnostima ali dobili smo e-mailom upute od naših trenera kako da izvodimo vježbe. Nadamo se da će ovo sve uskoro proći”, poručuje na kraju Slađana.
/srbac-rs.com/
