Danas nam se vraća njezino veličanstvo – LIGA ŠAMPIONA.
Uz Mundijale, Evropska prvenstva i nacionalne lige, Liga šampiona je najvažnija stvar za sve fudbalske zaljubljenike.
Liga šampiona se igra još od 1955.godine, tada pod nazivom Kup šampiona, a ova današnja verzija datira od 1992.godine.
Pred mojim očima Liga šampiona se igra punih 17 godina. Uskoro će punoljetstvo kako pratim najkvalitetnije svjetsko klupsko takmičenje u fudbalu.
Kako je sve počelo? Nedugo nakon završetka Svjetskog prvenstva u Japanu i Južnoj Koreji počeo sam trenirati fudbal u lokalnom klubu, Mineralu. Kao i sva djeca tada želio sam imati fudbalski dres, jer nije fora igrati fudbal bez dresa. Otišao sam sa majkom na prvo mjesto da uzmem dres i šta sada, koji dres da uzmem?
BIJELO NE BLIJEDI
Iako sam Ligu šampiona počeo pratiti nešto kasnije, moć televizije u to vrijeme i prenosi utakmica Španske lige na RTRS dali su neki nagovještaj u čijim ću bojama trkati po zelenim livadama. Odgovor na pitanje koji ću dres kupiti, dala je ko drugi nego majka. Njena pasioniranost bijelom bojom je presudila da „petica“ Zinedina Zidana zasija na mojim leđima. Čuvena rečenica „bijelo ne blijedi“ u moju kolekciju dresova je svojevremeno ubacilo i dres Sisinja, za kojeg je većina zaboravila da je igrao u Madridu.
REAL MADRID! Svi smo mi htjeli to priznati ili ne odrasli sa Realom iz Madrida. Trčali smo i vikali Raul Gonzales, Ronaldo, Roberto Karlos i branii Kasiljaas. To su govorili svi, bez obzira za koga su navijali.
Meni je Real Madrid predstavljao bijelu REALnost odrastanja. Upravo je od „Kraljeva“ krenulo i moje praćenje Lige šampiona. Dan nakon mog sedmog rođendana u Torinu su revanš utakmicu polufinala Lige šampiona igrali Juventus i Real Madrid. Pored pobjede u prvom susretu od 2:1, Juve je golovima Trezegea, Del Pjera i Nedveda „uskratio“ jednu dječiju radost, ali sigurno obradovao mnoge druge mališane širom svijeta koji su navijali za Juventus.
Taj susret je donio nekoliko stvari. Prva je da ni danas ne gajim simpatije prema Juventusu, a druga ono mnogo važnija, sutradan u školi sam vidio kako moj drug Bojan svojom crvenom hemijskom olovkom u svoju malu svesku piše rezultate utakmica. Taj potez je i meni dao ideju da i ja počnem zapisivati rezultate. Danas, skoro 18 godina poslije, njega je put odveo skroz na drugu stranu, a ja i dalje zapisujem rezultate.
Finale Lige šampiona te sezone donio je italijanski duel u kojem je nakon boljeg izvođenja penala slavio Milan, a ja sam zaspao prije penala.
U svakom prisjećanju uvijek spomenem svoj „najfudbalskiji“ razred predvođen učiteljom Zdravkom. Bilo je tu navijača Milana, Liverpula, Arsenala, Mančestera… Liga šampiona je postala nešto o čemu se redovno pričalo utorkom, srijedom i četvrtkom.
Iako sam simpatisao Real Madrid, u svakoj utakmici sam imao ekipu za koju navijam, a to se posebno vidjelo u finalnim utakmicama. Naredne sezone titulu je osvojio Porto, na iznenađenje fudbalske javnosti, dok sam ja ušao u seriju navijanja za gubitnike u finalima.
U četvrtom razredu osnovne škole imali smo zadatak da napišemo izvještaj sa nekog događaja, a ja i dalje imam svesku u kojoj sam napisao izvještaj sa polufinala Lige šampiona u kojem su na „Filips areni“ igrali PSV Ajndhoven i Milan. PSV je pobijedio sa 3:1, ali je Milan otišao u ono čuveno finale u Istanbulu.
SVI IMAJU TALENAT, SAMO GA TREBA PREPOZNATI
Bio je to jedini put u 12 godina koliko traje osnovna i srednja škola da sam imao priliku da pišem izvještaje i neki oblik faktografije. Žalosno je što školstvo ne prepoznaje značaj novinarskih žanrova kroz pismene vježbe. U gimnaziji, koja treba da služi kao priprema za fakultet, imao sam priliku da pišem preko 15 pismenih vježbi i da izaberem preko 50 tema, ali nikada nisam dobio šansu da pišem reportažu, izvještaj ili nešto slično. Teme su uglavnom birali nekreativni profesori, a kada se učenike pitalo, slušali su se samo oni „najbolji“ koji su tjerali „vodu na svoj mlin“.
Ali, tako nam je kako nam je, danas se ti isti profesori, koji su mi davali „trojku“ na pismenim vježbama, dive mojim tekstovima. To je već njihov problem, što u mojoj gimnaziji nije postojao nikakav sistem, nikakva želja da se radi sa učenicima. Svaki učenik ima talenat za nešto, samo ga treba pronaći. Nažalost kod nas se išlo „linijom manjeg otpora“, pogledaj šta ima iz prva dva predmeta i tako poredaj ostale ocjene…
POSPANI DANI ZA DUGE NOĆI
Da se vratimo fudbalu, Juve je ponovo izbacio Real golom u produžetku, a Liverpul je osvojio „onu“ titulu.
Sve više sam počeo simpatisati Engleze, a koje kriv drugo nego televizija BHT, koja nam je dala veliki broj prenosa utakmica. Od Engleza, najviše sam simpatisao Čelsi.
Arsenal je imao veliku priliku da dođe do svog prvog pehara, ali ipak je tada bilo suđeno Ronaldinju da osvoji pehar.
Teško je prebrojati dane koliko puta sam zbog Lige šampiona u školu došao pospan, a godine 2007. je Milan izbrojao svoj sedmi trofej.
Englesko finale 2008.godine otišlo je u ruke Nemanji Vidiću, dok naredne kada sam svim srcem bodrio Mančester je otišlo u ruke Lionelu Mesiju.
Jedno od dražih finalnih utakmica koje sam gledao odigrano je 2010. kada je posljednji put neki italijanski klub osvojio pehar (Inter). Dvije godine kasnije desilo se čudo nad čudima kada je Čelsi na Alijanc Areni osvojio titulu.
Ljubiteljima tika-take u mom okruženju je tada bilo krivo što je jedan srčani tim predvođen Drogbom srušio „njihovog“ Mesija i društvo.
SAMO TO VIŠE NISMO BILI MI U MOJOJ SNAZI MOĆI
Pitate se šta je bilo sa Realom i mojim navijanjem. Godinama se „hladilo“, jer je i Real postao prosječan klub koji je ispadao u osmini finala sve do „Ronaldove ere“. Od 2014. do danas nastupila je velika dominacija “Kraljevskog” kluba, koju su na kratko prekinuli Barselona i Liverpul. Ali, kao što kaže Dr Nele „Samo to više nismo bili mi u našoj snazi i moći“.
KRALJ JE POSEBAN
Prošle godine u ovo doba imao sam priliku na Alijanc Areni da gledam utakmicu između Reala i Totenhema. Bilo je to nešto posebno, jer koliko god ga volili ili ne, Real Madrid je poseban. On je najveći i on je kralj. „Real zove samo jednom“.
Kraj ove sezone je donio šampionsku titulu „bijelima“ u Španiji, mogu reći da sam se obradovao kao prije 15-ak godina. Benzema, Modrić, Marselo, Ramos, Varane, Kazemiro su simbol današnjeg Reala, kao što su nama nekada bili igrači navedeni na početku teksta.
Ta nestašna maćeha pod imenom Korona zaustavila je loptu na određeno vrijeme i vratila nam Ligu šampiona u novom formatu.
Večeras će revanš utakmice odigrati Mančester siti i Real Madrid (rezultat prvog meča 2:1) i Juventus – Lion (0:1). Sutra svoje revanš utakmice u Minhenu igraju Bajern i Čelsi (3:0) i Barselona – Napoli (1:1).
Od naredne sedmice imaćemo prvi puta u istoriji vidjeti Ligu šampiona u formatu mini Evropskog prvenstva u fudbalu. U Portugalu će se naći osam najboljih klubova iz ove sezone. Tu su već Lajpcig, Atalanta, PSŽ i Atletiko Madrid, a ostale ćemo saznati danas i sutra.
Bitno je da se vratilo, njezino veličanstvo – LIGA ŠAMPIONA.
Uživajte.
