Portal “Micro mreža” u saradnji sa Evropskom unijom i Savjetom Evrope realizuje serijal pod nazivom “Različiti ali jednaki”. Sagovornici pete emisije su Gojko Milinković iz Bihaća i Sead Huremović iz Gradiške.
Konstitutivne manjine u Bosni i Hercegovini i poslije tri decenije od povratka na svoje ognjište pokušavaju ostvariti osnovne egzistencijalne potrebe.
Konstitutivne manjine u Bosni i Hercegovini obuhvataju Bošnjake i Hrvate u Republici Srpskoj i Srbe u Federaciji BiH. Suočeni su sa teškim ekonomskim i socijalnim problemima, nezaposlenošću, nepostojanjem uslova za školovanje, ali i raznim vidovima opstrukcije vlasti s jedne i potpune nezainteresovanosti s druge strane.
Takođe, konstitutivne manjine u Bosni i Hercegovini su i dalje na meti diskriminacije, a ona se najviše ogleda u samom Ustavu Bosne i Hercegovine gdje se prava nacionalnih manjina, kao i konstitutivnih manjina uslijed odrednice „ostali” nalaze u sjeni konstitutivnih naroda.
Sead Huremović iz Gradiške i Gojko Milinković iz Bihaća su konstitutivne manjine u svojim lokalnim zajednicama. Obojica su se nakon ratnih zbivanja vratili u svoja mjesta jer su željeli da se vrate svojim kućama, tamo gdje i pripadaju kako sami kažu. Obojica su penzioneri.
Sead je trener lokalnog fudbalskog kluba. Po povratku je nailazio na uvredljive komentare od strane komšija, ali je s vremenom to prestalo. Danas najvećim problemom smatra izborni zakon koji diskriminiše konstitutivne manjine jer ne mogu da izglasaju svog predstavnika zbog izbornog cenzusa.
Gojko je povratnik u selo Gorijevac u gradu Bihaću. Nikada nije nailazio na neki oblik diskriminacije od strane pripadnika većinskog naroda, ali ono što je u 21. vijeku svakodnevnica, za njega je samo san. Gojko i dalje živi bez električne energije i kupa se hladnom vodom. Njegova jedina želja da mu se pomogne oko solarnih panela da bi sebi obezbjedio električnu energiju u kući.
Lokalna vlast mu je obećala pomoć uvođenjem električne energije, ali od te pomoći još nije bilo ništa. Gojko ne posjeduje frižider i nema mogućnost svakodnevnog informisanja. Bavi se poljoprivredom i to je jedini način da preživi u tim teškim uslovima.
Period koronavirusa im nije donio mnogo problema osim zabrane kretanja koja je bila na snazi jedno vrijeme, gdje se za Gojka ionako ništa nije mijenjalo jer je on socijalno „izolovan“ u svakom slučaju.
Opširnije o govoru mržnje i diskriminaciji sa kojom se suočavaju pripadnici konstitutivnih manjina u Bosni i Hercegovini možete pročitati u tekstu ispod videa.
Micro mreža korisnik je granta dodijeljenog u okviru zajedničkog programa Evropske unije i Savjeta Evrope „Horizontal Facility za Zapadni Balkan i Tursku 2019-2022“. Stavovi izraženi u ovom tekstu odgovornost su autora i ne predstavljaju zvanične stavove Evropske unije i Savjeta Evrope.
Govor mržnje i diskriminacija pripadnika konstitutivnih manjina u BiH
Prema izvještaju Evropske komisije protiv rasizma i netolerancije (ECRI) o Bosni i Hercegovini, koji je objavljen 2017. godine identifikovano je kako je ugroženo ostvarivanje osnovnih ljudskih i građanskih prava za pripadnike konstitutivnih manjina u Bosni i Hercegovini.
Diskriminacija konstitutivnih manjina u ključnim oblastima društva
Bosna i Hercegovini i dalje predstavlja duboko podijeljenu državu po konstitutivnoj osnovi između tri glavne nacionalne zajednice, a to su Bošnjaci, Hrvati i Srbi. Zbog još uvijek izražene etničke netrpeljivosti, u posebnom teškom položaju se nalaze osobe koje predstavljaju konstitutivnu manjinu u svom okruženju i tako se susreću sa diskriminacijom u ključnim oblastima društva.
Posebnu grupu konstitutivnih manjina predstavljaju povratnici. Prema UNHCR-u u zemlji postoji oko 460.000 povratnika. Većina su Bošnjaci, Hrvati ili Srbi i čine manjinu u područjima u koja su se vratili. Njihova situacija se opisuje kao teška koju često karakterišu značajni stepeni diskriminacije, što rezultira odsustvom sigurnog i pogodnog okruženja za povratnike.
Ono što situaciju čini posebno teškom jeste govor mržnje sa kojima se susreću pripadnici konstitutivnih manjina, a nažalost događa se i određeni broj fizičkih napada zasnovanih na govoru mržnje. Uzroci govora mržnje u ovom pogledu nalaze se u dubokoj etničkoj podijeljenosti i netrpeljivosti između naroda kao posljedice ratne prošlosti. Ratni sukob iz devedesetih godina na području Bosne i Hercegovine je bio izuzetno surov sa velikim brojem žrtava na svim sukobljenim stranama. Mnogi su izgubili bliske i drage osobe, mnogi su pretrpjeli gubitak ekstremiteta i druge tjelesne povrede koje su ih obilježile za cijeli život, mnoge su žene silovane, mnogi su ostali bez svojih posjeda i bili su primorani da napuste svoja ognjišta kako bi spasili svoje živote, mnogi su pretrpjeli duševne traume koje ih proganjaju i do danas i zbog svega toga su sjećanja na ratna dešavanja još uvijek izrazito živa i bolna.
Kao posljedica toga Bosna i Hercegovina je postala duboko podijeljena po etničkoj i vjerskoj liniji, a iz te podijeljenosti ogleda se etnička netrpeljivost. Postoji značajno odsustvo tolerancije, “drugi“ (onaj koji pripada drugoj naciji i vjeroispovijesti) se doživljava izrazito samo kao neprijatelj. Određeni političari dodatno doprinose održavanju te netrpeljivosti svojim šovinističkim izjavama, igrajući na kartu populizma i ekstremnog nacionalizma, služeći se govorom mržnje i stvaranjem atmosfere ugroženosti opstanka naroda iz čijih redova dolaze. Ova etnička i vjerska netrpeljivost se ogleda u svim sferama društva u Bosni i Hercegovini. Ogleda su u obrazovanju i postojanju dvije škole pod jednim krovom, zatim grupa nacionalnih predmeta u oba entiteta gdje se na primjer drastično razlikuju programi za istoriju, tako da djeca uče različita istorijska viđenja. Netrpeljivost se naročito odražava kroz slučajeve fizičkih napada kao i kroz skrnavljenja vjerskih objekata. Prisutni su i mnogobrojni pogrdni nazivi koji se mogu čuti u razgovoru, pročitati na društvenim mrežama, u komentarima na internet portalima, ali su često napisani i na grafitima. Još jedan vid govora mržnje i netrpeljivosti jesu razne uvredljive pjesme koje se mogu često čuti na sportskim dešavanjima, ali i drugim manifestacijama kao što su koncerti pojedinih pjevača.
U takvoj klimi, pripadnici konstitutivnih manjina su posebno ugroženi i na udaru su govora mržnje i diskriminacije. Svaka manjinska grupa ima povećan rizik ugroženosti ostvarivanja svojih prava, a to se u Bosni i Hercegovini naročito ogleda na primjeru konstitutivnih manjina. Posebno je bio povećan rizik ugroženosti njihovih prava za vrijeme kućne izolacije i ograničavanja kretanja kao mjera borbe protiv pandemije koronavirusa.
Kao i u drugim slučajevima vidjeli smo da su postojeći problemi tokom pandemije koronavirusa postali još izraženiji. Ako krenemo od toga da su među povratničkom populacijom najčešće osobe u zrelijoj dobi, odnosno oni koji su iznad 65 godina, te im je zbog toga tokom prinudnih mjera bilo onemogućeno kretanje, možemo pretpostaviti da im je bilo teško svakodnevno funkcionisanje, jer tamo gdje postoji govor mržnje i diskriminacija ne možemo očekivati solidarnost kakva je postojala u tolerantnijim okruženjima gdje su komšije (kad ne postoje bliži srodnici) vodili računa o osobama preko 65 godina. Ako je riječ o povratnicima u ruralna područja onda je pored svega navedenog i ta činjenica bila dodatni problem, jer su u većim centrima pored međusobne građanske solidarnosti postojale i volonterske grupe podrške i sl. što je u takvim sredinama izostajalo.
Vidovi diskriminacije konstitutivnih manjina (povratnika) u BiH se ogledaju, između ostalog, u sljedećim oblastima:
Prije svega, problem predstavlja tretiranje pripadnika konstitutivnih manjina pod odrednicom “ostali”, a ne kao pripadnika konkretne konstitutivne manjine. Osobe na koje se odnosi termin “Ostali” doživljavaju kao uvredljiv jer ih stavlja u inferiorni položaj u odnosu na “konstitutivne narode”. Nejasnost termina “ostali” u kombinaciji sa pravom na samo-opredjeljenje u praksi se pokazala kao problematična i otvorena za moguće zloupotrebe.
Kao ključna pitanja vezana za povratnike jesu pitanja finalizacije povrata imovine, zadovoljavanje potreba stambenog zbrinjavanja povratnika izgradnja stambenih jedinica i prateće infrastrukture, kao što su elektrifikacija, mjere zapošljavanja, kao i osiguranje održivog povratka i reintegracije.
Još uvijek se prijavljuju slučajevi nasilja nad osobama koje predstavljaju konstitutivnu manjinu u svom mjestu povratka.
Jedan od značajnih problema jesu poteškoće prilikom ostvarivanja prava na socijalnu zaštitu. Kako bi zadovoljili uslove za socijalna davanja na novoj adresi (odnosno predratnom domu u koji su se vratili), povratnici se prvo moraju odjaviti sa prava na socijalnu zaštitu u svom trenutnom mjestu boravka te potom čekati od šest do 12 mjeseci, u zavisnosti od zakonskih propisa svakog entiteta ili kantona, prije nego dobiju istu vrstu davanja u mjestu povratka. To uzrokuje ozbiljne poteškoće onim povratnicima koji zavise od takvih davanja i može predstavljati glavnu prepreku njihovom povratku i reintegraciji.
Nedovoljna finansijska podrška kulturnih udruženja konstitutivnih manjina od strane državnih, entitetskih, kantonalnih i opštinskih vlasti, zbog čega nisu u mogućnosti da naprave dugoročne planove za svoje aktivnosti.
Preporuka ECRI – Vlasti treba da u saradnji sa UNHCR-om, prikupe odgovarajuće podatke o povratnicima i sagledaju njihovu socijalnu situaciju, ranjivosti i potrebe. Vlasti trebaju u potpunosti provesti revidiranu strategiju za provedbu Aneksa VII Dejtonskog mirovnog sporazuma. ECRI također preporučuje da vlasti obezbjede da se od povratnika, nakon povrata imovine, ne traže nikakva plaćanja za radove izvršene na imovini tokom njihovog odsustva. Osim toga, ECRI preporučuje da vlasti uspostave djelotvoran mehanizam kojim će se osigurati da povratnici ne budu u nepovoljnom položaju u pogledu davanja iz socijalne zaštite i da ne budu predmetom dugotrajnog čekanja prilikom ponovne prijave za takva davanja nakon povratka.
Preporuka iznijeta u četvrtom izvještaju Okvirne konvencije za zaštitu nacionalnih manjina koja se bavi i pitanjem zaštite konstitutivnih manjina, jeste da treba nedvosmisleno osuditi javne izjave političara i drugih javnih ličnosti koji podstiču etničku mržnju ili razdor i preduzeti odlučne mjere za promociju interkulturnog dijaloga i međusobnog razumijevanja različitih etničkih i vjerskih zajednica.
Uloga Institucije Ombudsmena za ljudska prava
Institucija Ombudsmena za ljudska prava nije dovoljno efikasna u svom funkcionisanju. Činjenica da Ombudsmani donose odluke konsenzusom, u kombinaciji sa njihovim odbijanjem da se bave osjetljivim predmetima, dodatno ograničava relevantnost institucije u slučajevima diskriminacije na nacionalnoj osnovi. Štaviše, institucija i dalje nema dovoljno zaposlenika i finansijskih sredstava, čime se ozbiljno ometa njena sposobnost da funkcioniše efikasno i uspješno.
U posljednjem mišljenju Evropske komisije o kandidaturi Bosne i Hercegovine za članstvo u Evropsku uniju, koje je objavljeno u maju 2019. godine, kao jedan od ključnih faktora označena su ljudska prava i slobode. U mišljenju tako stoji, kako je potrebno stvaranje sigurnog i funkcionalnog okruženja za civilno društvo, uključujući slobodu okupljanja i udruživanja. Takođe je neophodno da vlasti razvijaju redovnu saradnju i konsultacije sa organizacijama civilnog društva, te je od izuzetnog značaja zaštita i inkluzija ranjivih grupa koja još uvijek nije adekvatna, a kao jedan od prioriteta je označena zaštita prava pripadnika konstitutivnih manjina.
Pitanje ljudskih prava i građanskih sloboda je pitanje od ključne važnosti za sve građane, pogotovo za pripadnike marginalizovanih grupa koji imaju velike poteškoće da ta prava i slobode ostvare. Bosna i Hercegovina je još uvijek na putu ostvarivanja tog cilja. Stvaranje sigurne atmosfere, kroz izgradnju kulture tolerancije jeste jedan od fundamentalnih faktora i ciljeva za cjelokupno društvo Bosne i Hercegovine, tako da svaki pojedinac ima potpuno pravo da slobodno iskazuje svoja uvjerenja i stavove i da su prava svih zaštićena u skladu sa evropskim standardima.
Micro mreža korisnik je granta dodijeljenog u okviru zajedničkog programa Evropske unije i Savjeta Evrope „Horizontal Facility za Zapadni Balkan i Tursku 2019-2022“. Stavovi izraženi u ovom tekstu odgovornost su autora i ne predstavljaju zvanične stavove Evropske unije i Savjeta Evrope.
