Ovog voća nema dovoljno ni za pekmez, a pogotovo rakiju, požalili su se voćari.
Međutim, mještani navikli da svake jeseni proizvedu rakiju od šljive, bar za svoje potrebe, riješili su problem uvozom šljive.
Zoran Kuzmanović iz Kočićeva kod Nove Topole, prvi je u svome kraju, posljednjih dana septembra, založio vatru u rakijskom kazanu.
U poslu mu pomažu komšije Goran Vukić, Žarko i Slavoljub Kuzmanović, Nenad Knežević, Đuka Stijaković.
”Problem nedostatka šljive za rakiju rješio sam kupovinom koma, prevrele šljive spremne za pečenje, koju sam nabavio u južnoj Srbiji. Nisam nikada prije kupovao šljivu bilo gdje, ni u drugom selu a kamo li u drugoj državi. Sada sam napravio presedan ali, prema kvalitetu rakije, zaključujem da nisam pogriješio”, kazao nam je Kuzmanović, po struci inženjer mašinstva, a po sklonostima poljoprivrednik, proizvođač povrća, voća i na kraju, dobre rakije.
”Oduvijek sam, uporedo sa školovanjem ili radom u preduzeću nalazio vremena za seoske poslove. Tome su me naučili roditelji, otac Đurađ i majka Ljubinka, a iste vrednosti pokušavam prenijeti na sina Đorđa, studenta Muzičke akademije u Beogradu. Pečenje rakije, za mene i moju porodicu ima kultno značenje”, ispričao je za Srpskainfo Zoran Kuzmanović, zauzet loženjem vatre i stalnom kontrolom temperature i procesa pečenja.
Dok njegova majka Ljubinka priprema kotlić, da kazandžije ne ogladne, zapodenuta je priča o nekadašnjem pečenju rakije u Kočićevu i drugim lijevčanskim selima, kada je bilo mnogo više stanovnika nego sada.
”Imao je ko da radi i ko da popije. Rakija se danima i noćima pekla kod svake kuće. Svi smo imali mnogo šljive i to starih sorti, belicu, trnovaču, ranku, ilinjaču, prskulju. Pečenje rakije predstavljalo je praznik u selu, svako je navraćao i pio, koliko god može, bez ograničenja”, podsjetio je Zoranov komšija Nenad Knežević.
Đuka Stijaković se sjeća da su mnogi, zbog rakije, imali velikih problema sa ženama.
”Ljudi zasjednu, griju leđa okrenuta vatri, piju i pripovedaju o starim vremenima, prepričavaju anegdote, šale se uvek na nečiji račun i zaborave za kuću, za porodicu i druge obaveze. A onda, u sitne sate, oko dva ili tri, bane bunovna i ljuta žena pa kada ona razloži vatru kritike i psovki, sve joj plamen iz usta i očiju udara. Tada se dotičnom kojeg potjera kući, ne piše dobro”, ispričao nam je Đuka Stijaković.
Zoran Kuzmanović, domaćin koji računa da će imati više od 400 litara šljivovice od 45 stepeni, kaže da su, u godinama kada šljivovica loše rodi, rakiju, takozvanu komadaru, proizvodili od kukuruza.
”Dok ne proteče komadara, nestrpljivi seoski bećari i pijanci kupovali su rakiju u selu. Popiju to u nekoliko krugova, svako potegne po malo i litar nestane. Tada navale dodavati drva na vatru, da pre proteče pa sve pokvare, podignu temperaturu, nastane potpuni kuršlus, iz cijevi umesto rakije poteče kom i sve upropasti. Tada nastane haos i pometnja, jedni gase vatru, drugi skidaju vrelu cijev, treći ispuštaju kom iz kotla… Poslije, dok to operu i ponovo uspostave proces, prođe više od dva sata a nigde ni kapi rakije”, opisuje Zoran Kuzmanović neplanirane situacije.
On i njegove komšije koji pamte ta vremena kažu da su pijanci posle jutro dočekivali spavajući koje kuda u dvorištu, u konjskom koritu, pod šupom, na starim i prašnjavim kaputima, u kokošinjcu.
”Rakija komadara prvo udara u koljena pa tek onda u glavu. Čovjek je tada svega svjestan a nemoćan”.
”Trezvenjaci ili odrasla djeca, tada ih razvoze kućama u tačkama, konjskim ili volovskim kolima. Tako je bilo, sada su sasvim druga vremena”, prepričavaju Kuzmanovićeve komšije davnašnja vremena i navike u vreme proizvodnje rakije.
KOMPENZACIJA
Zoran Kuzmanović kaže da je rakijski kazan nabavio od Rajka Galića iz Dragelja.
”Ja sam Rajku posudio vrcaljku i pčelarsku opremu, jer su kod njega pčele bile vredne a potkozarska paša dobra. On nije imao šljive pa mu kazan nije potreban ove sezone kao ni meni vrcaljka”, opisao je Kuzmanović svojevrsnu kompenzaciju.
/Srpskainfo/