Tema ovog članka, kao što i sam naslov govori jeste vršnjačko nasilje. U ovom radu smo ukratko definisali pojam nasilja, a zatim smo se konkretno osvrnuli i na pojam vršnjačkog nasilja, odnosno definisanje istog i njegove karakteristike.
Nasilje obuhvata primjenu sile prema čovjeku, bez obzira na karakter, intenzitet, jačinu i vrstu korištene energije u tom odnosu. Pod pojmom nasilja podrazumijevamo različite akte, postupke i ponašanja pojedinaca, grupa, društvenih institucija, organizacija ili društva u cjelini u odnosima prema ljudima, a koji obuhvataju primjenu fizičke, psihičke, političke ili neke druge sile u kojima se narušava fizički, psihički i socijalni integritet čovjeka, te izazivaju različita fizička i psihička oštećenja, kao i druge nepovoljne posljedice (Milosavljević, 1998).
Autorka Jelena Srna navodi da se „nasilje vrši sa (realnom ili opaženom) namerom da se nanese bol ili povreda drugome“ (Srna, 2003:5). Svjetska zdravstvena organizacija pod nasiljem podrazumijeva namjerno korištenje fizičke snage i moći prijetnjom ili akcijom prema samom sebi, prema drugoj osobi ili prema grupi ljudi te prema čitavoj zajednici, što može dovesti do ozljeda, smrti, psiholoških posljedica, te nerazvijenosti ili deprivacije nasilja (Svjetska zdravstvena organizacija, 2002).
Termin koji se često koristi u domaćoj i inostranoj literaturi kada se govori o vršnjačkom nasilju i nasilju u školama jeste bullying. U engleskom jeziku ovaj termin predstavlja agresiju jačeg prema slabijem, a kao napadač i napadnuta osoba mogu se pojaviti i pojedinac i grupa. U srpskom jeziku ne postoji riječ koja bi u potpunosti mogla obuhvatiti značenje termina bullying, pa se tako koriste riječi zlostavljanje, siledžijstvo, maltretiranje ili nasilje (Popadić, 2009).
Protokol o postupanju u slučajevima vršnjačkog nasilja među djecom i mladima u vaspitno-obrazovnom sistemu Republike Srpske pod pojmom nasilja podrazumijeva svako namjerno nasilno ponašanje prema djeci i mladima od strane njihovih vršnjaka, učinjeno s ciljem povređivanja, a koje se može razlikovati po obliku, težini, intenzitetu i vremenskom trajanju, bez obzira na mjesto izvršenja (Protokol o postupanju u slučajevima vršnjačkog nasilja među djecom i mladima u vaspitno-obrazovnom sistemu Republike Srpske, 2019). Takođe, ovim Protokolom se definiše i šest elemenata koji čine svaki oblik nasilja među djecom, a to su: namjera da se nanese povreda ili šteta, trajanje i intenzitet nasilja, moć nasilnika, ranjivost žrtve, manjak podrške od strane okoline, te posljedice nasilja.
Autor Dan Olweus (1998) navodi da je dijete izloženo nasilju kada je trajno i ponovljeno izloženo negativnim i nasilnim postupcima od strane jednog ili više djece. Prema definiciji istog autora, za siledžijstvo je karakteristično da je to takav oblik agresivnog ponašanja kod koga je žrtva bila izlagana nasilju više puta, te da postoji nesrazmjerna moć između žrtve i nasilnika, gdje je nasilnik jači pojedinac ili grupa djece (Olweus, 1998). Analizirajući definicije nasilja i siledžijstva autora Olweusa ova dva pojma predstavljaju oblike agresivnog ponašanja koji se djelimično poklapaju. Fizički napadi koji nisu ponovljeni i kod kojih ne postoji disbalans moći mogu se posmatrati kao nasilje, ali ne i kao siledžijstvo. Dok se ponovljeni oblici socijalnog i psihološkog zlostavljanja shvataju kao siledžijstvo, ali ne i kao nasilje. Oblici socijalnog i psihološkog zlostavljanja kod kojih ne postoji disbalans moći i koji nisu ponovljeni ne predstavljaju ni siledžijstvo ni nasilje, već su samo agresivno ponašanje (Macanović, Petrović, 2015).
Postoje tri elementa koja su karakteristična za pojavu vršnjačkog nasilja, a to su trajanje, nesrazmjernost snaga učesnika u nasilju, te negativni postupci. Veoma je bitno da postoji trajanje i ponavljanje agresivnog ponašanja prema drugom djetetu, da bi se to ponašanje moglo okarakterisati kao vršnjačko nasilje. Ali, postoje i pojedinačni ozbiljniji nasilni akti koji se smatraju nasilništvom. Kada se govori o nesrazmjernosti moći i snaga među učesnicima u vršnjačkom nasilju, možemo reći da su najčešće žrtve nasilja djeca koja su bespomoćna da se odbrane od nasilnika. Nasilno ponašanje je uvijek popraćeno negativnim postupcima, odnosno nasilnici uvijek imaju namjeru da nanesu ozljedu, bol ili neugodnost žrtvi nasilja (Olweus, 1998).
Vršnjačko nasilje predstavlja globalni fenomen koji može da ima kratkoročne posljedice, poput narušavanja klime u odjeljenju ili školi, ali i dugoročne posljedice, kao što su ozbiljniji ispadi agresije, nanošenje ozljeda, te u krajnjem i najgorem slučaju oduzimanje života. Postoje mnogi faktori koji utiču na pojavu vršnjačkog nasilja, kao što su genetske predispozicije, školsko okruženje i klima, te odnosi u porodici i interakcije sa roditeljima (Klarin, Matešić, 2014). Takođe, na pojavu vršnjačkog nasilja utiču i drugi faktori poput ličnih karakteristika nasilnika, te situacioni faktori poput učestalosti i vrste nasilja u školi (Sesar, 2011).
Djeca u školi mogu da budu sistemski i uzastopno uznemiravana i napadana od strane svojih vršnjaka. Problem vršnjačkog nasilja u školi nikada nije bio samo lokalna pojava, već možemo govoriti i o globalnoj dimenziji ovog problema (Selimović, Jašarević, 2018). Nasilje među vršnjacima u školi postoji i zasigurno će postojati sve dok budu postojale škole i učenici u njima, bez obzira u kom dijelu svijeta da se nalaze. A, brojni novinski natpisi nam govore da nasilje među vršnjacima poprima sve brutalnije oblike i da u njemu učestvuju sve mlađa djeca (Mitrović, 2018).
Literatura:
1. Klarin, M., Matešić, S. (2014). Vršnjačko nasilje među adolescentima u kontekstu roditeljskog ponašanja. Hrvatska revija za rehabilitacijska istraživanja, Vol. 50, br.1, str. 81 – 92.
2. Macanović, N., Petrović, J. (2015). Prevencija vršnjačkog nasilja u osnovnim školama „Vratimo drugarstvo u razrede“. Banja Luka: Udruženje nastavnika i saradnika Univerziteta u Banjoj Luci.
3. Milosavljević, M. (1998). Nasilje nad djecom. Beograd:Fakultet političkih nauka.
4. Mitrović, M. (2018). Uloga nastavnika i obrazovno-vaspitnih ustanova u prevenciji vršnjačkog nasilja. U: Macanović, N., Petrović, J., Jovanić, G. (ured.), Ne nasilju – jedinstven društveni odgovor (str. 203 – 215). Banja Luka: Centar modernih znanja.
5. Olweus, D. (1998). Nasilje među djecom u školi. Zagreb: Školska knjiga.
6. Ombudsman za djecu Republike Srpske. (2019). Protokol o postupanju u slučajevima vršnjačkog nasilja među djecom i mladima u vaspitno-obrazovnom sistemu Republike Srpske. Banja Luka.
7. Popadić, D. (2009). Nasilje u školama. Beograd: Institut za psihologiju.
8. Selimović, H., Jašarević, H. (2018). Pomoć učenicima kod zlostavljanja u školi. U: Macanović, N., Petrović, J., Jovanić, G. (ured.), Ne nasilju – jedinstven društveni odgovor (str. 167 – 175). Banja Luka: Centar modernih znanja.
9. Sesar, K. (2011). Obilježja vršnjačkog nasilja. Ljetopis socijalnog rada, 18(3), str. 497-526.
10. Srna, J. (2003). Nasilje. Beograd: Žarko Albulj.
11. Svjetska zdravstvena organizacija. (2002). Svjetski izvještaj o nasilju i zdravlju. Ženeva: Svjetska zdravstvena organizacija.
Pratite ”Micro mrežu”:
