Zašto baš ovakav naslov i zbog čega sam ga baš tako koncipirao!? Prije par mjeseci sam organizovao naučni skup, gdje već unazad 7 godina dolaze divni ljudi iz Skoplja, Kosovske Mitrovice, Kruševca, Jagodine, Niša, Podgorice, Bara, Nikšića, Novog Sada, Beograda, Banja Luke, Sarajeva, Mostara, Tuzle. Bihaća, Splita, Zagreba, Zadra, Rijeke, Kopra, Ljubljane i drugih gradova iz bivše Jugoslavije.
Divno druženje uz divne ljude koje svake godine donose čokolade za moju djecu i razne druge đakonije za moju porodicu kao da dolaze na krsnu slavu, a ne na skup. Svi su oduševljeni Banja Lukom i njenim ljepotama i vraćaju se svake godine i odlaze sa predivnim uspomenama sa naših turističkih destinacija i druženja.
Ove godine sam želio da uz roštilj koji smo pripremili gosti probaju i naše domaće pivo po kome smo poznati u regionu. Obratio sam se našoj pivari i dobio negativan odgovor. Nevjerovatno da sto limenki piva i takav događaj, gdje će svi uživati i pričati o tom pivu nije prepoznat kao marketinški potez već samo jedna u nizu molbi za moljakanje.
Kada sam upoznao kolege suorganizatore svi su bili razočarani. Ipak jedan od kolega mi je dao broj kolege iz Bihaća koji radi u pivovari. Bilo mi je nelogično da se obratim njima zbog udaljenosti i nikakve poveznice sa Banja Lukom, ali sam odlučio da pokušam. Javio sam se veoma brzo i objasnio o čemu se radi. Odgovor je bio jasan i kratak: nema problema pomoći ćemo vam, koliko vam piva treba. Bio sam iznenađen i nisam vjerovao šta je čovjek rekao, jer sam očekivao negativan odgovor. Vedo je ispao ljudina i pokazao ovim gestom veliko uvažavanje i želju da izađe u susret i pomogne. Ovaj gest me je oduševio i zato sam želio da ga podjelim sa vama. Molba čovjeka kojeg prvi put čuje i koji dolazi iz drugog entiteta nije pokolebala u Vedi ono ljudsko da ako možeš pomozi i saslušaj barem druge bez obzira ko je i šta je.
Imam veliki broj poznanika, kolega i prijatelja širom BiH i kada god nekog zamolim za informaciju i pomoć svi se potrude da pomognu, a i ja na isti način njima kad god nešto treba. Uvijek na kraju prepiske rečenica…tu smo šta god treba. Kako je moguće da mi mali ljudi možemo zajedno da živimo i sarađujemo, da pomognemo jedni drugima, a ovi veliki ne mogu. Zašto! Mali ljudi nemaju vremena da mrze, oni se bore za život i preživljavanje, a ovi veliki u izobilju ne znaju ništa drugo nego da politiku vide kao mržnju i ovaj kolaps u društvu samo projektuju jedni na druge ne prihvatajući nikakvu odgovornost za svoje radnje i postupke.
Pošto su ovi veliki zarazili mnoge sa mržnjom i na uštrb te mržnje često i sklapaju unosne poslove i žive lagodno sada su se dosjetili da natjeraju i kućne ljubimce da se mrze ako dolaze iz drugog entiteta. Veliki je to zalogaj za njih, jer su životinje ipak sačuvale svoj sistem vrijednosti i poštovanje jedni prema drugima bez obzira na vrstu i veličinu.
Živimo u anomičnom i disfunkcionalnom društvu punom sujete, prezira i mržnje prema svemu što raste, živi i voli. Živimo u društvu plakata i fotošopiranih fosila koji se bave politikom, jer je fotelja još uvijek udobnija od motike i traktora. Gledamo svaki dan kako ljudi traže zalogaj hrane u kontejnerima i kako komšije prolaze jedni kraj drugih bez pozdrava. Tražimo posao, a Boga molimo da ga ne nađemo i maštamo o Njemačkoj i čekamo informaciju da nam više i poznavanje jezike ne treba tamo, jer ko će još da nešto i da uči. I to je dokaz kako mladi razmišljaju i šta misle o obrazovanju.
Gledamo ljude sa kupljenim diplomama kako maštaju da budu ministri, a danas se više govori o putevima kojima dolazi droga i truje našu djecu, nego o autoputevima. Sve je nakaradno i trebaće nam mnogo snage i vremena da to okrenemo, ali polako…
Dok je ljudi i postupaka kao Vedinih ima nade za nas male ljude.
Ovaj tekst je nastao uz podršku fondacije “Friedrich Ebert”.