Tragedija koja se desila u OŠ „Vladislav Ribnikar“, ostaće uvijek nešto što će se pamtiti na našim prostorima, ne samo zbog toga što je sam čin, počinilo dijete, niti zbog toga što je u masovnoj pucnjavi smrtno nastradalao osmoro djece i radnik obezbjeđenja, nego što je u kratkom vremenskom periodu došlo i do druge masovne pucnjave u Mladenvcu, kao i niza manjih incidenata po drugim školama u Srbiji i regionu, i privođenja maloljetnika koji su putem društvenih mreža podržavali maloljetnog počinioca, sa različitim motivima.
Dakle, desila se ogromna tragedija, prvenstveno za roditelje i prijatelje žrtava, a zatim za cijelu državu, koja se odrazila kako na sve druge države u regionu, tako i na nas. Vrlo je malo onih koji nisu prokomentarisali ovaj događaj, bilo da su svoje mišljenje iznosili u privatnim krugovima usmeno, ili u pisanoj formi putem svojh naloga na društvenim mrežama.
Većina ljudi je tražila nekoga koga će da krivi, pa su tako krivca nalazili u sistemu, u medijima, u porodici, školama, društvenim mrežama, Americi, Breskvici i svako je kroz svoju prizmu sagledao informacije, i na osnovu toga iznjeo svoje mišljenje.
Senzacionalističi naslovi, lažne i nezvanične informacije od strane medija koji nemaju kredibilitet, nisu me ni iznenadile. Iznenadili su me stručnjaci, kolege psiholozi, psihoterapeuti, koji su u roku od par sati od napada, profilisali ličnost napadača, bez potpunih informacija, bez toga da su dječaka vidjeli, testirali, sa njim razgovarali ili bar pročitali nalaz nekog drugog stručnog lica, da bi se medijski promovisali i ne razmišljajći o tome šta sve može izazvati njihovi prefiksi, dr., mr. u jednoj ovakvoj kriznoj situaciji. Svaka čast onima koji su rekli upravo ono što je trebalo stavivši svoj fokus na krizu, traumu, žrtvu i savjete koji će zaista nekome biti od koristi, pa čak i onima koji nisu rekli ništa. Nekada je i to korisnije.
Reakcije običnog čovjeka, su u svakom slučaju bile nešto na šta sam više obratila pažnju, pa sam ispratila komentare, postove i ono što se o tome govorilo više nego same vijesti. Nisam ostala zatečena što sam otkrila veliki broj reakcija, koje su pokazivale trigere ličnih trauma pojedinaca, to sam negdje i očekivala.
Kada je početkom 2019. godine počela pandemija korona virusa, ušla sam u prodavnicu, i za 30 KM nakupovala tri kese hrane koja se ne kvari i može da mi bude tri mjeseca. Kako sam to izvela, nisam ni sama znala, jer do tada nisam znala otići u market, da ne ptrošim dupli iznos, a kupim tri korisna artikla.
Međutim, rat me je, iako sam bila mala, naučio da ne smijem biti gladna. Tokom cijelog tog perioda, imala sam grozne, sa biblijskim motivima noćne more, vezane za rat i moju porodicu, i preživljavanje iz tog nekog perioda o kojem nikada nismo govorili, jer su to teške teme. Ja sam reagovala tako, a drugi ljudi na svoje načine. Sve u svemu, tada sam shvatila koliko sam zapravo traumatizirana, a da toga nisam svjesna. Taman što smo se svi oporavili, skinuli maske i prodisali, braća Rusi, su odlučili da ratuju sa Ukrajinom i naprave krizu svjetskih razmjera, što je puno razvijenije zemlje od naše katastrofalno pogodilo. U mom okruženju su kružile priče kako će i kod nas opet biti rat, jer Balkan tempirana bomba. Ljudi su izbezumljeno pratili vijesti, plašeći se šta će se nama opet desiti. Tada sam shvatila koliko su drugi ljudi zapravo traumatizovani, a da sami toga nisu svjesni.
Pomenula sam ratne traume, jer se sa njima svako sa ovih prostora može povezati, ali to nisu jedine traume koje je narod ovdje doživio. Za svakog pojedinca na sve ove traume, dolazile i neke druge, koje je svaki pojedinac, doživljavao u životu.
Ova nesreća je pokrenula traume iz škole. Neki govore o vršnjačkom nasilju koje su doživjeli, neki o verbalnom ili čak fizičkom nasilju koje su doživjeli od strane roditelja, a neki o nezdravim odnosima u porodicama. Kroz emociju kroz koju se iznose priče, stavovi i mišljenja možete da vidite da je u pitanju okidač.
Okidači se razlikuju od osobe do osobe, mogu biti spoljašnji i unutrašnji. Unutrašnji okidači su oni koji dolaze od stanja neke osobe. Može biti da smo se nečega sjetili sami ili da smo izazvali neku reakciju, od koje smo pokrenuli okidač. Spoljašnji okidači su oni koji dolaze iz okoline. U slučaju da ste pod uticajem bilo kog od ovih okidača emocije koje su javljaju su takođe različite, u zavisnosti od toga šta je trauma izazvala kod vas u trenutku traumatizacije. Mogu biti bijes, tuga, strah. Možete osjećati bol na određnom dijelu tijela iz čista mira, imati osjećaj ranjivosti, usamljenosti, živopisna sjećanja na traumatični događaj. Samim tim i reakcije su drugačije.
Upravo zbog reakcija, važno je da prepoznamo trigere, jer nesvjesno možemo reagovati na neki socijalno neperihvaltljiv način koji ugrožava nas same ili našu okolinu. Niz neprimjerenih komentara, ljudi koji nisu imali direktno veze sa pucnjavom u OŠ „Vladislav Ribnikar“, je možda pokrenuo agresivnu reakciju kod djece koja su kasnije privođena, jer ih je to ohrabrilo da konačno nađu opravdanje da iskale svoj bijes. Kažem možda, jer je to mogao uraditi i sam čin maloljetnog napadača, a isto tako i mediji, koji su bez sigurnih dokaza objavili da je mogući motiv vršnjačko nasilje.
U svakom slučaju kao odrasli pojedinci, mi smo odgovorni za svoje reakcije. Ne možemo reći da je kriv sistem, a mi ga na izborima biramo. Ne možemo reći da je kriva Jovana Jeremić, a mi nedeljom ujutru upalimo jutarnji na Pinku. Ne možemo reći da je kriva Breskvica, a mi djeci dajemo pare za njen koncert. Ne možemo okriviti ni medije, jer mi klikćemo na senzacionalističke naslove. Niti društvene mreže, a mi djeci kupujemo smart telefone bez roditeljskog nadzora. Ali isto tako ne možemo okriviti ni naše lične traume, jer mi biramo da na njima ne radimo. Mi smo društvo koje ima PTSP, a i dalje ne idemo kod psihologa. I dalje ne razgovaramo o onome što nas muči. Guramo pod tepih, i hodamo kao tempirane bombe.
Kada se nešto desi jedni drugima govorimo:“ Proći će.“ A teme su nam sve teške, zato što je nama samima sa sobom teško.
