U tom periodu kad se jesen utapa i bešumno ulazi u zimu, sa prvim hladnoćama, mrazom i maglama ja bih prestao sa brijanjem, ne prepuštajući neredu svoje lice no ipak ostavljajući bradu koja bi mi obraze sakrivala od rumenila kad bi gdjegod popio koju čašicu rakije više.
Takvih je situacija u našem kraju dosta, od Aranđelovdana pa do Svetog Save svaki čovjek koji ičemu vrijedi isprobaće svakakvih rakija. Povoda nikad nije manjkalo, pa čim skikne prva utovljena svinja u komšiluku odmah se to zalije domaćom šljivom uz zdravice što se u našem narodu prenose sa koljena na koljeno, tako sam i ja naučio nekoliko dok sam sa ocem kao dječak učestvovao na takvim ‘sabranjima’ što iza naše kuće što kod rodbine, prijatelja i komšija.
Zatim slave, taj sveti običaj što samo u nas Srba ima, gdje se svaka krštena porodica godinu dana sprema da u čast Božijeg ugodnika koji je zaštitnik njihovog doma najprije žitom, svijećom i slavskim kolačem ugosti najbliže prijatelje i rodbinu. Na stolu pored toga i uz ono što se ženska čeljad potrudila pripremiti i goste dočekati po sred stola uz svijeću i žito je neizostavna i rakija baš za te prilike natočena u staklene boce sa izrazima svetaca, koju uz osjenu krsta gosti domaćinu zdrave a on njima zahvaljuje.
Nevolja bi bivala veća ako bi te domaćin posjeo uz kamin ili peć na drva pa kad šljivovica potjera iznutra a suv hrast spolja imao bi osjećaj da se živ kuvaš.
Tako mene jedne zime na Svetog Jovana u gostima kod prijatelja koji ima nadaleko najbolju rakiju, bar u tom djelu kud’ sam ja zalazio, domaćin posjede do peći na drva čija se plata užarila, zavejao snijeg pa vjetar vatru potjerao. Ime mu ne bih spominjao, ako bi se čim uvređen našao da se ne dovedem u situaciju da me ne pozove i dogodine. Na slavu se vazda krene sa simboličnim darovima za kuću u koju se ulazi, običaj pun simbolike koja izražava zahvalnost na gošćenju i obostranu ljubav.
Te godine Bog da mi prosti ja se baš ne spremih onako kako dolikuje pa domaćinu na dar ponese samo nešto slatkoga što već imadoh neko vrijeme u svom domu. Čim priđoh kapiji zalaja Šarov radujući mi se i ukućanima najavi gosta pred vratima. Po običaju najstarija muška glava u kući uvjek dolazi da dočeka goste te čim starac Rajko otvori kućna vrata i osmjehom me pozdravi iz kuće me zapahnuše mirisi hrane koju domaćice pripremaju.
– Pomoz Bog brate, ‘ajde’ ajde, baš pričasmo o tebi kad ono ti… Daj mi kaput, izvoli!
– Bog ti dobra dao domaćine, neka ti je srećna slava i da u zdravlju ih još puno dočekaš.
Tu se na pragu izljubismo tri puta i ja skidajuću šinjel strese snijega sa njega što ga je već bilo napadalo te preda Rajku da odloži ulazeći u prostoriju koja se već počela puniti manje ili više poznatim licima.
Preda me izađe i domaćica potom moj prijatelj sa kojim se takođe izljubih čestitajući slavu. Na čelu stola već uveliko poznati Andrija, njegov ujak, sa brkovima kao u Višnjića. Sa njim se uvjek treba oprezno rukovati jer se držao one stare izreke da se muškarac po rukovanju pozna pa bi čovjeka stisnuo do neprijatne granice bola. On me prvi rukom pozdravi zatim se upitah i sa ostalim za stolom.
– Sjedi kraj peći da se zgriješ malo, ti si sad došao a napolju se bogme nije zadržavati.
Posjedoh kao što mi je rečeno ne buneći se mnogo, ne smjestih se baš najudobnije kad ipred mene se nađe već orošena čašica požutjele šljivovice.
– ‘Ajde’ ajde, trgni jednu da se zagriješ, dobro mi došao, a i vama ostalima hvala što ste došli, živjeli!
Kucnu se sa slavljenicima pa sa najbližima do sebe i u jedan mah čašica bi prazna a Rajko već skida drveni čep sa boce da ulije drugu ništa ne zboreći kao da se to podrazumjeva. Već sam polako počeo da se otkravljujem sa bočne strane na kojoj se nalazila peć, na plati se nalazio lonac sa supom koji se pušio kroz poklopac.
Nedugo nakon mene jedan za drugim pristizaše gosti i dok se soba napunila ja sam već popio tri čašice koje već osjetih u nogama, prijatno i toplo. Oganj sa moje desne strane je već počeo da iritira pa se počeh komešati u mjestu kao dijete pri nuždi. Za drugo mjesto već bi kasno jer se prostorija napunila svim pozvanim gostima a neugodno mi bi da se bunim, trpim, ćutim, šta ću drugo.
Nakon ceremonijalnog dijela koju pobožno obavismo domaćice se razletiše te postaviše sofru da se objeduje. Prva se iznese kokošija supa što se čini mi se kuvala jednako kao i ja sam. Ako ste ljubitelj začinjene hrane kao što sam i sam pa uspete bibera, uz svu onu rakiju i već neprijateljski ‘raspoložen’ šporet iz kojeg čujem kako suklja plamen onda je stvar načisto neugodna.
Završavajući svoj tanjir uz graške znoja primjetih da svi u mene zure u prasnuše u smijeh, Andija se izvi preko stola pa u svom stilu reče “a Boga ti prijatelju brada ti se skupila a nešto si nam se i zacrvenio”. Grohote smijeha upućene na račun boje moga lica ispratih zdravicom ne tražeći boljega mjesta no mi ipak bi ponuđeno pa čim stade na noge osjetih struju kroz tabane preko koljena pa sve do ramena.
Od tad sam u tu kuću mnogo puta odlazio, što za slavu što za kakvu zgodnu priliku a i usput i vazda se u toj kući prepričava kako sam izgledao te godine nakon supe što mi znoj potjera sa čela.
A rakija, od nje mi samo noge klecaše.