Čudna godina, kažem. Suviše čudna, čak i za moj ukus, dodajem. Pa Bože, šta nas sve nije snašlo, nastavljam. Korona, pa izolacija, pa zatvaranja granica, pa otkazi, pa prirodne i druge nepogode, manipulacije, laži, nemiri, revolucije i nekako u svemu tome… titula prvaka Engleske za tebe?
Nakon 30 (slovima: TRIDESET) dugih godina?! Zato valjda ne znam ni da se radujem kako treba i kako se očekivalo. Zato sam valjda još uvijek u nekom pozitivnom šoku, iznenađen, nijem, paralisan. Zato valjda nisam ranije pisao, iz nekog straha da će da me probude, da kažu kako se neko šalio sa nama, da ponište čitavu ovu godinu, koja nam je ionako oduzeta. Možda i zato što ne znam da pišem o tvojim velikim pobjedama i po ko zna koji put ti se izvinjavam zbog toga. Dok se svijet raspadao, ti si igrao najbolji fudbal otkako te znam. Nekome bi to bilo ironično, ali kada si ti u pitanju, to nikog nije ni začudilo. Samo si jednostavno bio TI. Uvijek neprilagođen, nepredvidljiv, drugačiji. Uvijek svoj(eglav) i uvijek tako naš! Kada si loš, tad si nepodnošljiv, kada si dobar, tad si neponovljiv i tako godinama. Rekoh, NEPONOVLJIV. Kao sezona koju si nam dao.
Čudna sezona, kažem. Rutinski si tukao sve redom, na momente nismo vjerovali da si to zaista ti, priznajem. Sve je bilo tako nenormalno normalno. Rekoh, sezona u kojoj me nijednom nisi uvrijedio, razočarao, pa čak ni pošteno iznervirao. Ej, pa šta se dešava? Dobro, možda jesi malo protiv Atletika, ali to je do nas i naše navijačke sebičnosti. Daš prst, pr, pr… prvenstvo, a mi hoćemo i ligu šampiona. Sram nas bilo! Kao da nije dosta ona od prošle godine. Stvarno previše. Baš smo nezahvalni realno kad pogledaš i pomalo bezobrazni kada se sve uzme u obzir. Kao da smo zaboravili, ej! A do prije koju godinu, ma do juče… eeej! Fleš, Stivi proklizuje, fleš Demba Ba, fleš Kristal Palas 3-3, fleš Stouk 1-6, fleš WBA 2-2, fleš Sevilja, fleš Real, fleš Karius… dobro je, dobro je, malo sam se zanio. Izvini. Vidiš kako se lako zanesem kada se radi o poetici velikog poraza, „neizostavnom dijelu našeg DNK“, „gubitničkom mentalitetu“, kako su govorili navijači nekih drugih klubova, isti oni koji nas već dugo ne taguju na „Luzerpul“. Upravo zbog njih, i zbog nas, a ponajviše zbog tebe, trebalo bi o prošloj sezoni pričati i(li) pisati euforično, sa puno velikih, skupih riječi, grandioznih citata, pomalo osvetnički, sa puno loženja i navijačkog prkosa. Trebalo bi malkice i likovati, prozivati, biti bahat… ali… ne stoji nama to. I ne umijemo, ako ćeš pravo.
Zato je bolje da ćutimo, a ti pričaj brzo, jer već smo u novoj sezoni, jer već pada Lids, jer fudbal i život, znamo, nikad ne staju. Vjeruješ li u čuda? Jer, o njima je ovdje riječ. Pričaj, kako si nas ponižene, pogažene, osramoćene doveo na krov svijeta? Kako si učinio da nam se poklone i da nam aplaudiraju oni koji su nas šamarali, vukli po podu, cipelarili iz vikenda u vikend? Kako si nas malerozne, baksuzne, proklete u ovoj ludoj sezoni i još luđoj godini učinio najsretnijim na svijetu? Kako si učinio da jednom stvarno budemo veliki i da stvarno vjerujemo u to? Pričaj o nasmijanom Nijemcu i njegovom putu „from doubters to believers“, o ubojitim napadačima i mađioničaru Bobiju, o granitnoj odbrani pod komadantom Vergilijem, o broju 1 koji nas je čuvao. Pričaj o neumornom Škotu koji nikad ne prestaje da trči, o lokalnom klincu Trentu koji je do juče skupljao lopte na Enfildu ili onom drugom još mlađem Džounsu čije ime i prezime sadrži sva slova odrednice „Scouser“(CURtiS jOnES).
Nije li samo to dovoljno za bajku? Jeste, ali ima još. Pričaj o plućima starine Milnera, o sveprisutnom Fabinju, lucidnom Vajnaldumu. Pričaj o „kapitenu nedostojnom trake“, o „ružnom pačetu“, o „dodavanju u stranu“, o čovjeku u kojeg se najviše sumnjalo (Oprosti, Hendo, oprosti.), a koji je na kraju podigao pehar namijenjen šampionu Evrope i Engleske! Eto ne moraš da izmišljaš, tu je, sama se odigrava, sama se priča, još jedna bajka, jedna od mnogih. Usput, dodaj malo gorčine, jer fudbal tako zahtijeva i reci koju i o onom najvećem sinu, koji je život dao klubu, a nije dočekao da poljubi taj pehar. Neke se stvari jednostavno ne dese koliko god logika nalagala ili se samo odgode za neko drugo vrijeme, za neke druge uloge. Makar ne bio isti osjećaj, imaćeš priliku kao trener da ispričaš svoju bajku, svoje čudo, dobri moj Stivi! Sigurni smo u to! A ti, pričaj dalje. O pametnim vlasnicima, efikasnoj transfer politici, o brojkama, statistici, golovima, rekordima koje smo obarali. Jer o svemu tome i treba da se priča.
Međutim, negdje na kraju ili, ako baš hoćeš, za kraj, reci poneku i o NAMA.
O NAMA običnim (ne)sretnicima, odraslim klincima, koji čekamo taj vikend da te ispratimo i da barem na 90 minuta na nekom „Sport klubu“ ili „lajv strimu“ zaboravimo na sve moguće životne probleme, lične promašenosti, strahove i frustracije svih vrsta.
O NAMA, zanesenjacima rođenim na prostorima bivših bratskih republika, balkancima kojima se svake godine zacakle oči gledajući izvlačenje grupa lige šampiona, te proklete kuglice u Nionu, ne bismo li samo jednom imali sreće da dođeš koji kilometar bliže našim provincijama, našoj kaldrmi i prašini, da te, eto, samo jednom vidimo uživo, a poslije nek’ se ruše svjetovi.
O NAMA, sanjarima koji kalkulišemo po principu: „pa dobro kad bi došao u Beograd, znaš, ili Zagreb, može i Maribor, blizu je to sve, ma dobro i ta Italija, nije daleko, dalo bi se… putarina, gorivo, sve je auto-put, ponesemo hrane, spavamo u parku ako treba, nije problem, tetak će srediti karte, valjda ima neke ljude tamo, pitaću za slobodan dan, imaš li pasoš, eto riješeno sve“, a potom u zanosu zaključujemo: „ma i taj Enfild nije preko svijeta, jednom za života, ko ga je*e, ma koliko je taj prokleti avion?! Odakle polijeće? Uzeću kredit, samo da dobijem stalno rješenje, boli me briga! Ma, ako treba, progutaću ponos, pitaću tasta da mi posudi, ma neka misli da mu je zet propalica, neka ide sve dođavola…moram biti tamo.“
O NAMA, matorim dječacima, koji na termine u kraju dolazimo u crvenom dresu i sa kojom kilom viška, ispustimo dušu nakon prve kontre, ali maštamo da igramo za tebe, a nešto kasnije u kafani uz pivo sprdamo ekipu: „Šta je, doktori? Jeste vidjeli kako čiča piči po boku, a? K’o Salah sinoć! Ćutimo, a?“
O NAMA, umjetnicima preživljavanja, sa neplaćenim režijama, ratama kredita, frižiderima koje treba napuniti, registracijom koja ističe i novim gumama koje treba kupiti, a koji opet ostavljamo tu marku i srcem tučemo tog „keca u fiksu“ kada si kući i prokletu „dvicu“ kada igraš na strani. Ma zar je bitno protiv koga?!
O NAMA, temperamentnim karakterima, koji trunemo u redovima pred šalterima, psujemo u saobraćaju, žestimo se na svaku nepravdu, a koji ipak imamo snage da skačemo sa kauča u vis i urlamo na TV: „NIIIIIJE OFSAAAJD, SUDIJA!!!“
O NAMA, borcima-ludacima, koji kidamo razne poslove, kojima kasne plate, koji trpimo bahate šefove, pušimo otkaze, svađamo se, mirimo se, padamo i dižemo se, pa kad dođemo kući popijemo jednu žestu, potom pustimo onu u kojoj „ne hodamo sami i u kojoj nas poslije svake oluje čeka zlatno nebo“. Kapne tu i koja muška, da niko ne vidi. Stresemo se i sutradan nastavljamo dalje, grizemo još jače, problemi navalite, čekamo vas.
O NAMA kojima si ušao u krv, u desetoj, tridesetoj ili pedesetoj, sasvim svejedno, u čije si živote stigao baš onda kada je trebalo, da ostaneš zauvijek. Da nas svakodnevno podsjećaš kako bez teških poraza nema velikih pobjeda, kako uvijek postoji sljedeća godina, neki novi pokušaj, neka nova borba. Da nam došapneš kako su jutra često pametnija i kako ništa nije zauvijek izgubljeno, mada nekad tako izgleda. Kako na kraju, ni prerano ni prekasno, ipak sve nekako dođe na svoje.
Jer, na kraju krajeva, O NAMA je ovdje riječ.
O NAMA, koji živimo neke svoje živote, igramo privatne utakmice sa mnogo većim ulogom, protiv mnogo jačih protivnika, sa mnogo autogolova, često kao teški autsajderi, dok se opet… s tobom i hiljadama onih poput nas, u nekom paralelnom svijetu, nadamo da sve može biti drugačije i… nikad ne prestajemo vjerovati u čuda.
Jer, mi smo LIVERPUL! O čudima je ovdje riječ!
Balta, Siniša
Fotografija: liverpoolecho
