Seriju tekstova posvećenih analizi Izborne jedinice dva završićemo ovim tekstom u kojem ćemo se baviti Socijalističkom partijom Srpske i Socijalističkom partijom.
Ove dvije partije su ustvari jedna podijeljena stranka, a za SPS možemo reći da je neka vrsta proizvoda Milorada Dodika, koji je Goranu Selaku predsjedniku SPS-a puno toga obećao, a sada su, bar kako nam je to praktično predstavljeno, na suprotnim stranama. Da je politika drugi najstariji zanat na svijetu, svjesni su svi koji bar malo okuse vlast, dok narod s druge strane pljuje ali glasa i isto tako vara kako varaju i političari. Stvar je u tome što narod najčešće laže sebe, dok političari lažu narod, pa je jasno ko je na gubitku.
Ako se manemo filozofije i bacimo se na detaljnu analizu, jasno je da Socijalistička partija ima stabilno glasačko tijelo i ako vidimo na primjer Gradišku, to su uvijek jedan ili dva odbornika koji najčešće participiraju u skupštinskoj većini. Tako je bilo i na prošlim lokalnim izborima, gdje je Strahinja Jurišić uspio da dobije mandat, s tim da moramo priznati da nije bilo lako obzirom da se partija podijeila.
Dvije godine ranije, rezultat Socijalističke partije u Izbornoj jednici dva je takođe bio dobar, gdje su osvijili 3.167 glasova što je partiji dalo dovoljan broj glaosva za kompenzacioni mandat.
Situacija je sada malo drukčija. Slobodan Protić, koji je osvojio najviše glasova više nije u Socijalističkoj partiji. Prešao je u SPS. Ipak, Socijalisti su to pokušali nadoknaditi dovođenjem Željka Babića, naordnog poslanika iz SDS-a, te će s njim na čelu liste pokušati osvojiti bar isti broj glasova.
Sa druge strane SPS-u dajemo manju šansu u borbi za glasove, te predviđamo da će i oni raditi za kompenzacioni mandat stranci. Nosilac liste SPS-a je Snježana Gvozden, koja ima snagu ali nejasan status na lokalnom nivu gdje je u Gradišci stranka u vlasti dok su na republičkom nivou stranka koja djeluje opoziciono. To će zbuniti glasače, što nikako nije dobro u ovakvim vremenima gdje je savki glas važan.
Snježana Gvozden će imati snažnu podršku Laktaša, koji imaju dobro organizovan odbor ali to neće biti dovoljno, obzirom da su im potrebni Prnjavor i Srbac, gdje nemaju naročitu snagu. Kada zaključimo listu SPS-a, možemo reći da ako ostvare preko 2.500 glasova imaju razloga za zadovoljstvo.
Na kraju treba dati realan komentar i reći da su obe ove partije produkt nakaradne politike i pogrešne upotrebe demokratije. Ruku na srce nisu one jedine ali Socijalistička partija se decenijama šlihta uz SNSD i na konto toga ostvaruje brojne benefite, a najviše koristi ide njenom predsjedniku Petru Đokiću, koji je neka vrsta rođenog funkcionera. Sa druge strane Goran Selak nema kapacitet da vodi ozbiljnu politiku, jer je preko noći od vozača došao do diplome doktora nauka. Ipak, nakaradna politika je sve okrenula pa nemoguće postaje moguće. Tako isto se može desiti da jedna od ove dvije partije prebaci cenzus i dobije nrodnog poslanika.