Malo je onih koji su ostavili tako dubok trag u jednom sportu, a istom prilikom bili skromni i nenametljivi, slobodno možemo reći povučeni.
Jedan od njih je i automobilista iz Gradiške Milan Stojnić kojeg svi poznaju po nadimku Džimi i koji 50 godina druguje sa volanom, dok mu adrenalin i dalje teče venama i pored 77 godina na leđima. U opširnom intervjuu “Glasu Srpske” pričao je o svojim počecima, ljubavi prema automobilima, osvojenim peharima….
- Kao mlad želio sam da se dokažem i bio sam pun adrenalina. Sa 18 godina imao sam auto i tako sam krenuo. Bio je to “fićo” 750, kasnije sam imao 850 i vozio u nacionalnoj klasi. Bilo je to 1972. godine, a nakon toga nabavio sam “stojadina”, pa “juga”, “pežoa” 106, “hondu vtc” 1600, “hondu” tip R 2000, “opel” gsi 2000 i u svim klasama (1400, 1600, 1800, 2000 kubika) sam bio prvi. Imao sam dobre rezultate pa sam uvijek išao gore u višu klasu – rekao je Stojnić koji je aktivni član i selektor Kuglaškog kluba Ada iz Banjaluke.
GLAS: Koliko ste trka odvezli do sada?
STOJNIĆ: Taj podatak ne znam, ali znam da u kolekciji imam 482 pehara koje sam dobijao za prvo, drugo ili treće mjesto.
GLAS: Koliko ste kilometara odvezli u karijeri?
STOJNIĆ: Ha-ha-ha… Zatekli ste me tim pitanjem. E, to tek ne znam. Rekao bih previše… ha-ha-ha. Samo u treninzima ima više od milion, a gdje su još trke.
GLAS: Koliko je ovaj sport skup? Da li je skuplji sada ili ranije?
STOJNIĆ: Ovaj sport je uvijek skup, ali mi se čini da je sada najskuplji. Došli su novi jači i skuplji automobili pa je teško izaći na kraj sa svim tim. Da bi bio konkurentan moraš imati dobar auto, a dobar auto traži mnogo para.
GLAS: Koliko se trka može odvesti sa jednim automobilom bez kvarova i šta najviše strada?
STOJNIĆ: Trkaći auto može da izdrži tri trke pa da skidate motor i pravite reviziju mjenjača da se ne bi desio kvar ako hoćete da sačuvate motor. Najviše stradaju karike kao i mjenjač na trećoj i četvrtoj brzini. To morate da pazite jer ako vam se desi kvar tokom trke pa je ne završite ostajete bez bodova i gubite cijelu godinu.
GLAS: Sjećate li se svoje prve trke?
STOJNIĆ: Kako da ne. Bilo je to 1972. godine na Jahorini sa “fićom” 850 specijal. Trebalo je napraviti 1.860 kilometara i tu sam neslavno završio u Zvorniku. Bio sam mlad, pun sebe, nisam trenirao, mislio da sve znam, a nisam znao ništa. Zalutao sam i sletio.
GLAS: Kada je došla prva pobjeda?
STOJNIĆ: Uh, sad sam zatečen. Znam. Poslije rata je to bilo na Jahorini. Prvi pehar osvojio sam u Banjaluci kada sam vozio na Banj brdu. Bio je to onaj stari pehar, obični i nije kao ovi fini kao sada.
GLAS: Kada ste položili vozački ispit?
STOJNIĆ: Vozio sam na bratovu vozačku dozvolu od 18 godine i onda sam položio u 20. Brat je uvijek galamio na mene jer on zbog toga nije mogao voziti. Zbog istog prezimena mogao sam se šlepati, a i dosta smo ličili jedan na drugoga.
GLAS: Kakva je bila automobilistička scena prije rata u Banjaluci i okolini?
STOJNIĆ: Nije bilo puno vozača trkača. Za nas je pojam bio Tanasije Kuvalja koji je kupio auto i počeo se baviti time, kada je prestao voziti bicikl na kojem je bio prvak Evrope. Svi smo mi za njim “trčali” jer je bilo skupo. Kada pomenete automobilizam u BiH i kada kažete Tane to je to. Njemu kapu skidam. Veliki je čovjek i vozač.
GLAS: Recite nam neku anegdotu s njim?
STOJNIĆ: Ima ih mnogo, ali nisu baš za medije ha-ha-ha-ha-ha. Recimo, vozimo se Tane i ja u Mostar. Hoće Tane da idemo jesti žabe u restoran. On to voli, ja nikako ne volim. Ipak, otišli smo i skupo platili. On je pojeo dvije porcije, a ja sam imao osjećaj da one mene jedu dok sam ručao. Isto tako, jedne prilike idemo nas dvojica za Split. Kažem ja njemu da mi treba para, a on odgovara: “Biće kad se vratimo u Banjaluku” i još je rekao da sirotinja ne vozi trke. Ipak, dao mi je novac kasnije.
GLAS: Koliko je potrebno novca da se odveze jedna sezona?
STOJNIĆ: Prije svega morate znati da li ćete voziti kružne ili brdske staze. Ko vozi “krug” ne vozi “brdo” i obrnuto, dok mi iz Banjaluke vozimo oboje zbog staze u njoj i jer smo navikli. Šampion će biti onaj ko ima para i ako idete na prvo mjesto mislim da je potrebno nekih 50.000 maraka što je veoma skromno i za šta je potrebno mnogo sreće te da ne bude kvarova na automobilu. Sve zavisi od auta. Ako on dobro služi onda nema problema. Recimo na mom autu “hondi” tip R motor ima 310 konjskih snaga i košta 30.000 evra, mjenjač košta 13.000 evra i ako se bilo šta pokvari onda možeš samo da plačeš. Godišnje ima petnaestak trka i kako pred kraj sezone nestaje para tako ne ideš na trke.
GLAS: Kakva je sada auto-moto scena u BiH?
STOJNIĆ: Momentalno nikakva. Imate AMS Republike Srpske koji funkcioniše dok na nivou BiH nema saveza, iako se još pravi, ali nije napravljen i ove godine neće biti prvenstva BiH. Čak i poslije rata bilo je mnogo bolje nego sada jer se politika umiješala u sport jer tu ima love.
GLAS: Koliko su mladi zainteresovani da se bave ovim sportom?
STOJNIĆ: Mladi jesu zainteresovani, ali ih nema jer finansije diktiraju sve. U Banjaluci ima jedan perspektivan mladić koji puno obećava, ali bojim se da neće dugo trajati jer nema para.
GLAS: Da li su sada sponzori zainteresovani kao što su nekad bili?
STOJNIĆ: Prije rata bilo je sponzora koji ti kupe auto da se takmičiš, a sada je veoma teško doći do para od njih jer je sve otišlo u privatne ruke. Nekada su firme bile državne pa su davale novac, ali sada privatnik ne želi da daje svoje pare. Mogu dobiti 500 maraka za reklamu da nosim, ali neću da kidam lak sa auta, jer za te pare ne mogu kupiti niti jednu lamelu koja košta hiljadu maraka.
GLAS: Koliko ste Vi svojih para uložili u ovaj sport?
STOJNIĆ: Nisam brojao, ali sam siguran da sam mogao neboder napraviti koliko sam uložio u sport koji volim. Kad bih se ponovo rodio opet bih se bavio istim.
GLAS: Šta Vas još drži da se takmičite sa momcima koji su mnogo mlađi?
STOJNIĆ: Druženje i prijateljstvo, jer u sportu nema politike i osjećamo se kao jedna porodica. Jednostavno mi je lijepo. Htio sam da se povučem poslije osvajanja treće zlatne kacige i toga sam svjestan jer bi trebalo odustati kada si najbolji da ne bi dozvolio da te dijete pobijedi odnosno unuci. To mi nije potreba. Ići ću na trke i kada ne budem vozio jer je to moj život.
GLAS: Imate li još adrenalina u venama?
STOJNIĆ: Naravno da ima, ali samo na mjesec dana pred trku kada spremaš auto, a poslije se sve polako hladi. Jedino kada praviš auto.
GLAS: Koja Vam je omiljena staza?
STOJNIĆ: Kod nas Vlasenica. Svaki put sam na njoj pobijedio. Leži mi. Brza je, atraktivna, zahtjevna i sve ima na njoj. Staza u Loparama isto tako koja je zahtjevna zbog puta jer nije dobar i ima džombi. Kad naletiš sa autom koji je “tvrd” samo klizneš kao po šinama. Cazin ima najbolju stazu gdje se voze trke Centralnoevropske zone (CEZ) dok je Grobnik daleko najbolji kao i Skradin. Taru dosta volim i tu sam bio drugi i treći, a nikad prvi. Dosta mi “leži” iako je mnogo dugačka i vozi se 17 kilometara pa treba upamtiti krivine. Bitno je samo da ne pomiješaš krivinu. Kako starim teško mi je zapamtiti, ali je snimim i dok ležim u sobi gledam snimak i učim. Jednom mi se na Tari desilo da “nemam jedne krivine”. Izađem ja usred noći kad tamo na stazi ostali vozači se okupili i treniraju pa sam shvatio da nisam jedini koji ne zna sve krivine.
GLAS: Koliko dugo proučavate krivine?
STOJNIĆ: Krivina na kojoj sam sletio u Loparama, Dojčin (Goran Dojčinović) i ja smo je radili tri sata, samo nju, ali sam naletio na ulje što se prolilo, kao i onaj prije mene koji je izletio. Trebalo je da pripazim, ali nisam pa sam završio na krovu.
GLAS: Koliko ste uništili automobila do sada?
STOJNIĆ: Imao sam tri totalke i nisam imao nekih drugih većih šteta što na ovoliki broj godina i nije puno. Nema nijednog vozača koji nije sletio. Nije sletio samo onaj ko nije vozio, a kada publika vidi da neko sporo ide kaže mu da je “pošao u svatove” ili da “vozi djecu na more”.
GLAS: Da li je istina da ste kroz cilj prošli na krovu?
STOJNIĆ: Na Igmanu sam imao izlijetanje u prostor koji je bio miniran i 300 metara sam na krovu išao kroz provaliju. U Cazinu sam kroz cilj prošao na krovu što se priznalo i bio sam drugi. Situacija je bila ovakva. Na 12 metara od cilja otpada mi zadnji lijevi točak pa prednji desni, onda tek idem na krov, vatra sijeva na sve strane, točak leti preko mene…
Najdraža pobjeda
GLAS: Koja Vam je pobjeda najdraža?
STOJNIĆ: Sve su drage, ali normalno zlatna kaciga je najdraža. To je najveće dostignuće, a ja ih imam tri. Da bi se osvojila zlatna kaciga potrebno je biti šampion tri godine zaredom ili pet godina na preskok. Prvu zlatnu kacigu dobio sam za titule iz 2006, 2007, 2010, 2013. i 2015. godine za kružne trke. Drugu sam dobio za titule 2015, 2016. i 2017. godine, a treću za titule 2019, 2020. i 2021. godine. Bio sam prvak 15 godina ili devet godina uzastopno što je užasno teško. Nikad nisam bio ispod trećeg mjesta. Uvijek sam među prvom trojicom i zato imam toliko pehara.
GLAS: Vozili ste sa svim asovima bivše Jugoslavije. Ko Vam je ostao u posebnom sjećanju?
STOJNIĆ: Imam puno prijatelja među vrhunskim vozačima sa kojima sam vozio, ali mi je u duši, ne znam zašto, vjerovatno zato što sam sa njim dijelio sobu, pokojni Franjo Končar iz Crne Gore. On mi je ostao idol, mada su tu Asanović, Komljenović, Vesnić… koji su izuzetni ljudi, ali sa Franjom me nešto vuklo.
/Glas Srpske/
