Šesti januar, jutro u naselju počinje glasnim pucnjima ”prangija” i ako možete vjerovati još glasnijom muzikom koja služi kao neka svita ili čak svečani odbor za doček Badnjaka koji tradicionalno prolazi kroz čitavu parohiju na Badnji dan, a ja, ja se uz zvuke veselja spremam da odem po najvažniju poslasticu Božića, pečenicu.
Kako dolazim na destinaciju gdje me čeka ”prasence”, imam šta i da vidim, vesele i nasmijane domaćine porodice Ponorac koji punom parom peku pečenice za one koji ne mogu ili neće sami, ali ja ipak taj gušt procesa pečenja ostavljam sebi. Prase sam obezbijedio i već sam bio spreman za odlazak ali kako da se ode, a da se ne popije ona jedna, s’nogu. Poslije toga imao sam odobrenje domaćina da putujem kući.
Po dolasku kući, otac i ja obavljamo sve poslove u vezi pripreme praseta za pečenje dok baka, majka, sestra i strina pripremaju ostale poslastice koje upotpunjuju Božićnu trpezu porodice Đurđević. Nakon same pripreme praseta stavljamo ga na ražanj i ono je spremno da se pretvori u božanstvo. Naravno taj, kao i svaki Badnji dan ću malo propatiti jer neću moći okusiti slasnu “moču” i kožicu jer se posti, ali zato se majka pobrinula za večeru u vidu ribe, krompira i mog favorita, posnog pasulja.
Kada dođe vrijeme za skidanje praseta, normalno mi ga skidamo, ostavljamo vani ali ono najvažnije, pazimo da mačka ne skoči na ovo malo djelo umjetnosti. Pečenica se nakon određenog vremena unosi unutra, na sigurno gdje čeka dan sutra. Da se ne zaboravi i tradicionalno pijukanje, u kome nekada zna doći i do povreda usljed žustre borbe za prikupljanje što više slatkiša, i para.
Sljedeći dan se budim, ali kao svaki put propuštam sječu pečenice, jer je mom ocu žao da me budi a i on je dovoljno veliki majstor da bi mu ja više zasmetao nego pomogao. Unutra, žene kuće pripremaju Božićni sto, escajg i sva ostala pomagala koja su potrebna da se utoli glad u iščekivanju Božićnog doručka.
Ipak prije početka objedovanja, mora se očitati molitva, a za taj dio je zadužena moja sestra Tamara. Takođe, mora se okaditi i kuća, jer želimo tokom godine sreću, veselje i blagostanje. Poslije svega, slijedi i lomljenje česnice i potrage za”blagom”, ali naravno kao i svake godine ja nisam bio sretni pronalazač.
Dolazi i dugo očekivani trenutak, kada sjedamo i uživamo u svim poslastica kao što su neizostavna cicvara, sarma, razne pite i moji favoriti ruska salata i pečenica.
Zaista neopisiva je veličina i značaj ova dva praznika ali pokušaću to opisati najbolje što znam. To su dani kada se porodice okupljaju u sreći i veselju i uživaju u svakom zajedničkom trenutku, zajedno se smiju, vesele i pjevaju i uživaju u neprestanoj dječijoj igri. I tako, u duhu samog Božića svim čitaocima portala Micro Mreža želim svu sreću i veselje u ovoj godini i puno zdravlja od porodice Đurđević.
МИР БОЖИЈИ, ХРИСТОС СЕ РОДИ!
Pratite ”Micro mrežu”:
