Priglavke, čarape, peškire, stolnjake i druge ručne radove od vune i platna Ana Kelečević (81) iz Mrčevaca kod Laktaša neumorno izrađuje, bez obzira što je ušla u devetu životnu deceniju.
Ova vrijedna domaćica, koja živi sa sinom Goranom, snahom Draganom i unukom Danijelom, priča da joj pletenje i vez predstavljaju veliko zadovoljstvo. Ana pokazuje pune vreće, kese i pakete ručnih radova koje je počela da izrađuje u ranoj mladosti.
– Moja majka Vida Vučetić, koja je rođena 1902, nabavila je za mene igle i pletivo, pokazala kako se pletu i šaraju priglavci. Ja sam to prihvatila sa velikim zadovoljstvom. Poslije toliko godina, nisam odustala od ručnih radova. Izrađujem ih tokom cijele godine, zimi nešto više jer sam uglavnom u kući. Ni ljeti, kada ima mnogo poslova u bašti, ne odlažem kutiju s pletivom – ljubazno i sa velikim zadovoljstvom priča, pokazuje i objašnjava svoje vještine baka Ana.
Iz čvrsto upakovane kutije, obložene najlonom, izvadila je bogato ukrašen stolnjak star više od jednog vijeka.
– To je vezla moja majka Vida, a poslije njene smrti ja sam stolnjak uzela za uspomenu. Čuvam ga u posebnim uslovima, dobro upokovanog, bez svjetlosti, da bi što duže potrajao. Mamin stolnjak iznosim i pokazujem samo u posebnim prilikama – kaže Ana koja je takođe izvezla nebrojeno stolnjaka.
Najveći dio svoje kolekcije stolnjaka, kao i ostalih ručnih radova, ona je poklonila.
– Ne radim ja to da unovčim svoje ručne radove nego iz zadovoljstva. Za svako od četvoro unučadi, dvije snahe, Draganu i Zoricu, dvojicu sinova, Gorana i Davida, uradila sam po vreću priglavaka, peškira i koječega… Kada je rođena unuka Danijela, 1983. godine, odmah sam počela pripremati darove za njenu udaju. Bila sam veoma srećna jer se u našoj porodici većinom rađaju muškarci – povjerila se Ana, čiji planovi se ipak nisu u potpunosti ostvarili.
– Unuka se udala u Sloveniju, živi u Kranju, a tamo nema tradicionalnih svadbenih veselja kao kod nas, nema darivanja… Zato su Danijelini svadbeni darovi koje sam godinama pripremala neiskorišteni, na način kojeg sam zamišljala – priča ova vrijedna Lijevčanka.
– Dvije kuće, jednu pored druge, izgradili su moji sinovi sa svojim porodicama. Oni se slažu, dobro žive i mene uvažavaju. Svi, sinovi, snahe, unučadi i ostali, mene poštuju. A kada sam se ovdje udala za Milu Kelečevića, došla sam među desetoro braće… To je trebalo iznijeti, taj teret kojeg sada malo ko razumije, jer se živi mnogo bolje, ima svega, za pojesti, popiti, gdje leći, šta obući… Ovo su dobra vremena, a nekada nije bilo tako – prisjeća se Ana pređašnjeg života u Mrčevcima i susjednim lijevčanskim selima.
Seoska enciklopedija
Za Anu Kelečević njene komšije kažu da je seoska enciklopedija, jer mnogo i dugo pamti, a o svemu rado priča.
– U Mrčevcima sam rođena, odrasla, ovdje se udala, djecu podigla. Za osamdeset godina svašta se dogodilo, i lijepog i ružnog. Mene pamet i zdravlje služe, sjećam se mnogih događaja, radnih akcija, izgradnje, ljudi, svega. Ipak, najradije pričam o napretku u našem selu, o mnogima koji su iz sirotinjskih kuća uspjeli da se školuju i postanu poznati. To je naš i moj ponos – priča Ana Kelečević pletući priglavke od ovčije vune.
– Moji unuci Danijel, Dejan i Milenko imaju mnogo prijatelja koje dovode ovdje. Oni vole sa mnom razgovarati. I njih i sve druge koje put nanese, bosonoge ili u tankim čarapama, majstore, električare, TV mehaničare, poštare i policiju, častim svojim priglavcima, naročito kada zahladi, u jesen i zimu. U selu, što god se radi i gradi, uvijek je potreban neki dar, vezeni peškiri i priglavci, što ja rado dajem – pripovijeda Ana Kelečević o svojim svakodnevnim preokupacijama i ručnim radovima.
Njena dnevna soba je svojevrsna stalna postavka ručnih radova svakojakih šara, formi i dezena. Vrijednim rukama ona je, u mnogočlanoj porodici Kelečevića, gdje se udala prije više od pola vijeka, doprinijela boljem životu. Nekada skromna imanja Anine porodice sada su među najljepšim u Mrčevcima.
/Srpskainfo/
