Krevet i sobicu u alternativnom smještaju u Lamincima, kojeg nekoliko godina dijeli sa drugim beskućnicima, Miroslav Šućur (63) zamijenio je štandom voća i povrća pored graničnog prelaza u Gradišci.
On danju prodaje robu, dočekuje i ispraća kupce, većinom inostrane putnike u prolazu, a noću spava ispod štanda koji je, izuzme li se stara laminačka škola gdje su ga opština i država privremeno smjestili prije nekoliko godina, njegova jedina adresa.
Nedavno su vjetar i oluja odnijeli krov, rasturili štand, oštetili robu i lične stvari ali su Šućuru prijatelji pomogli da sve vrati na svoje mjesto, u prvobitno stanje.an Pilipović/RAS Srbija
– Borim se, ne čekam da mi grad, država ili narod pomognu… Hoću da radim, da ne zavisim od drugih. Pedeset godina sam trgovac, to mi je u krvi. Uvijek sam radio na pijaci, tu me narod poznaje i od mene rado kupuje. Zato je i moj štand bogat jer mi proizvođači voća i povrća ovu prvoklasnu robu daju na riječ. Njihovo povjerenje za mene je velika čast – kaže Šućur, pokazujući pune korpe šljive, kruške, jabuke, paprike, paradajza, krompira, vezice ispletenog bijelog luka, breskve, kajsije…
– Sve kod mene je domaća proizvodnja. Paprika roga je iz Rogolja, kruška, šljiva i ostalo voće iz Turjaka i Jablanice, crveni i bijeli luk iz Vilusa i Mašića, lubenice iz Karajzovaca i Petrovog Sela. Narod a najviše stranci kod mene kupuju i zahvaljuju, često ostavljajući i kusur na piće. Izgradio sam ovdje vlastiti trgovački brend, valjda se sada, modernim jezikom, tako kaže za uspješnog prodavca voća i povrća – samouvjeren je Miroslav Šućur kojeg u Gradiški i okolini mnogi poznaju.
Hvali se da dobro zarađuje, a novac prikuplja za namještaj i kućanske aparate.
– Gradska uprava mi je obećala garsonjeru u socijalnim zgradama u naselju Senjak. One će uskoro biti završene a ja se pripremam za useljenje. Već sam dobio na poklon dva lustera, nadam se da će mi neko pokloniti i televizor a od zarade, prodajom povrća i voća, kupiću mašinu za veš, šporet i namještaj. Valjda ću i ja konačno, u šezdeset i četvrtoj u koju ulazi krajem septembra, prvi put pogledati kroz vlastiti prozor – uvjeren je Šućur u svoju svjetliju budućnost.
Za sada, kaže, spava ispod štanda, gdje je sve hladnije, ali ne odustaje od posla kojeg je sam osmislio.
– Danju je toplo, a naveče je veoma hladno. Preko ćebeta kojim se pokrivam stavljam i kaput a spavam obučen, drugačije ne može. Pored mene vise košulje, majice, hlače, ima tu i obuće i koječega. To je moj regal, jeste da je sve bez reda i smisla ali ni kod mnogih žena u kućama nije bolje – opisuje Miroslav Šućur svoj životni i radni ambijent.
Na tablama stiropora ispisane su različite poruke i parole a dominira crveno plišano srce na kojem piše „Kada čovjek zna šta voli, onda više ne voli“.
Trgovac pola vijeka
Miroslav Šućur kaže da se trgovinom bavi pola vijeka jer je počeo da radi na pijaci i kojekuda u trinaestoj. Prvo sam sa ocem na Baniji otkupljivao svinjsku dlaku, ovdje u Gradiški pravili smo četke od te dlake i prodavali ih u Novoj Gradiški i Okučanima, u Hrvatskoj – sjeća se naš sagovornik svojih početaka u trgovini koje se ni sada ne odriče.
Ovo ljeto, veli, bilo mu je veoma uspješno a povrće sa njegovih tezgi veoma traženo.
/Srpskainfo/
