Podatak da je u osnovnim i srednjim školama u RS u prvom polugodištu zabilježeno više do 2,5 miliona izostanaka đaka sa nastave je alarmantan ne samo za školski sistem, već i za roditelje, društvo, a za sobom može ostaviti ozbiljnije posljedice u budućnosti.
Posebno brine činjenica da su od tog broja čak 19.973 neopravdana kod osnovaca, a 37.219 neopravdanih kod srednjoškolaca. Nedavno sam slušala razgovor grupe srednjoškolaca koji su se dvoumili da li da idu na čas, pa su za nekoliko sekundi odlučili da ipak odu na kafu i pivo, kao da se radi o sasvim bezazlenoj stvari što neće biti na nastavi. Uvijek je, reći će mnogi, bilo tog bježanja sa časova, ali čini mi se da ipak toliko u to kolo nisu bili uključeni sami roditelji. Danas, prema potvrdama nastavnika, roditelji često dođu da pravdaju časove time da su dijete vodili po slavama, skijanjima, na rođendane, na bazene jer je i njima bio slobodan dan na poslu, zato što je kiša jače padala ili nekim sličnim razlozima koji ne pridonose građenju odgovornosti i obaveza kod jednog učenika.
Naravno, postoje opravdani razlozi izostanaka, kada su u pitanju bolesti ili neke druge razumljive situacije. Ipak, dešava se da roditelji pravdaju djeci izostanke i ne govore pravu istinu jer učenik nije stigao da se spremi za kontrolni, nije naučio lekciju ili mu se taj dan ne ustaje iz kreveta.
Da ne morališem previše, i meni se nekoliko puta desilo da sam pobjegla sa časa, jer je, recimo, ta sedmica bila prenatrpana ispitivanjima i testovima, ali sad iz ovog ugla vidim da je to bilo pogrešno jer bolje da smo na času sa razrednikom razgovarali o načinu da se smanji za tu sedmicu obim školskih obaveza. Danas u razgovoru sa đacima čujemo da bježe sa časova iz dosade, da izbjegnu loše ocjene, na nagovor vršnjaka, zato što “ne vole” nekog profesora i slično.
Ako roditelji pravdaju časove kad to ne bi trebalo, morali bi biti i svjesni da to može na dijete ostaviti posljedicu da postane neodgovorno za svoje postupke, da neće naučiti gradivo, da će smatrati da uvijek ima neko ko mu čuva leđa, čak i kad nije u pravu… I takve obrasce će sutra prenijeti na posao, na porodični život i na ophođenje u društvu. Tu je i problem delinkvencije.
Mnogi će reći čitav sistem je ne klimavim nogama i sa poremećenim vrijednostima, ali ne bismo smjeli time pravdati da djecu učimo postupcima koji nisu u redu.
Šta je rješenje? Otvoren razgovor o ovom problemu između nastavnika, roditelja, učenika i pedagoga. Jer čemu se naučimo u školi, reflektovaće se i na druge sfere života.
/Vesna Iliktarević/Nezavisne/