Rijetke su prilike u kojima naši političari gostuju u TV medijima van Srpske, još rjeđe su one koje se odlikuju pristupom lišenom političkih zaleđina, a RTS-ov magazin „Oko“ jedan je od takvih.
Gostujući kod Gorislava Papića srpski član Predsjedništva BiH, odnosno predsjednik Dodik, kako ga redovno u izjavama oslovljavaju srpske socijaldemokrate – od milja ili „hejteri“ bi rekli možda iz strahopoštovanja – još jednom je naglasio da mu nikako ne prijaju pitanja kako se živi i „šta ima u Bosni“.
Svega nekoliko dana ranije gostujući na sarajevskoj TV1 Bakir, doskorašnji bošnjački član Predsjedništva i trenutni poglavar dinastije Izetbegović oličene u SDA, izjavio je – pored isticanja da je primjer jednog siromašnog predsjednika, a u suton pred objavu deklaracije – da „bosanstvo i bošnjaštvo su skoro pa isto“.
Zašto je Srbima, kako naš najdugovječniji politički lider ističe, poistovjećivanje sa Bosnom uvredljivo i koliko su Bošnjaci, istorijski do juče muslimani, zaista Bosanci? Koliko razlikujemo pojmove naroda, nacija i geografsko-istorijskih oblasti? Pitanja su o kojima se ne govori mnogo, a koja prodiru u srž tematike na kojoj se zasniva politički život u bosanskom i – iz nekog razloga u frazi zapostavljenom hercegovačkom – loncu.
Ipak, tražeći korijen distinkcije srpskog naroda od Bosne neophodno je osvrnuti se na nastanak Republike Srpske u predratnim i ratnim uslovima. Prvi značajan datum svakako je 24. oktobar 1991. kada se održava Skupština srpskog naroda u Bosni i Hercegovini, a iz koje će proisteći pet srpskih autonomnih oblasti od kojih će dvije biti imenovane po Bosni, SAO Bosanska Krajina i SAO Sjeverna Bosna, s tim da je prethodno u septembru na prostoru Semberije postojala SAO zvana Sjeveroistočna Bosna.
Ponosno isticanje pripadnosti srpskog naroda Bosni nije se dovelo u pitanje ni u danu nastanka Republike Srpske 9. januara 1992. kada je donesena Deklaracija o proglašenju Republike srpskog naroda u Bosni i Hercegovini, kao ni 28. februara u prvom i još uvijek aktuelnom Ustavu Srpske Republike Bosne i Hercegovine.
Međutim, na sjednici Skupštine 12. avgusta 1992, usljed ratnih okolnosti i poistovjećivanja sa bosanstvom od strane muslimana, koji će se uskoro prozvati Bošnjacima, Srpska Republika Bosne i Hercegovine mijenja ime u Republika Srpska čime se u nazivu odriče viševjekovne istorijske i kulturne pripadnosti srpskog naroda zapadno od Drine, kako Bosni, tako i Hercegovini.
Tadašnji politički vrh Srpske u nastojanju da se otrgne stega druga dva naroda te ponosno istakne nezavisni srpski identitet podlegao je uticajima bošnjačkih i, u to vrijeme još uvijek, hrvatskih partija koje su 6. aprila 1992. nelegalno i nelegitimno proglasile Republiku Bosnu i Hercegovinu, koja je nanovo aktuelna usljed deklaracije SDA, te tako pokušale prisvojiti obje istorijsko-geografske oblasti protiv volje srpskog naroda.
Znajući da su i Bosna i Hercegovina dvije oblasti razgraničene planinskim vijencem Vran–Raduša–Vranica–Bitovnja–Bjelašnica–Treskavica–Zelengora–Maglić, pri čemu je sjeverni dio Bosna, potpuno je nejasno zašto najdugovječniji i po funkciji najodgovorniji političar Republike Srpske Bosnu doživljava kao uvredu.
Da li se na taj način Dodik odriče srpskog u Bosni, odriče li se srednjovjekovne Bosne Tvrtka – kralja Srba, Bosne, Pomorja i zapadnih strana, odriče li se Mlade Bosne i vidovdanskih heroja Principa, Žerajića, Čabrinovića, Grabeža, Čubrilovića, odriče li se kultnog srpskog časopisa „Bosanske vile“ koju su stvarali Kočić, Dučić, Ćorović, Šantić?
Ne čini li Dodik uvrijeđenošću pomenom Bosne uslugu probošnjačkim snagama u pokušaju prisvajanja bosanskog nacionalnog identiteta koji ni Benjamin Kalaj represijom nije uspio uspostaviti, a protiv čega su izgarali srpski kako intelektualci tako i seljaci sa prelaza 19. na 20. vijek?
Nije li krajnje nepravedan i sraman ovakav odnos prema Bosni za koju su kroz istoriju Srbi živote davali kako bi u miru živjeli na njenom tlu, od Krajine do Romanije i nije li uveliko prevazišla svaku političku igru izjava prvog čovjeka Republike Srpske o odricanju od oblasti Bosne kao kojekakve kuge koja mori naš narod? Nije li onda sasvim logičan ishod Bakirovo izjednačavanje bosanstva i bošnjaštva, odnosno put (započet od muslimanstva) preko bošnjaštva ka bosanstvu?
Sa istom snagom neraskidive veze kojom su za Hercegovinu čvrsto povezani neki od najvećih srpskih umova poput Šantića ili Dučića i sa istom snagom kojom svaki Hercegovac brani sa ponosom u srcu svoju rodnu grudu – istorijska misija srpskog naroda je da se ponosi i Bosnom.
Istom onom Bosnom koja je naziv dobila po rijeci koja protiče kroz Doboj, Modriču i Šamac, spajajući krajeve koje nastanjuje vijekovima unazad srpski narod i oko kojih zasniva svoj život. Može li se jedan Dobojlija, gledajući sa Gradine na rijeku Bosnu, složiti sa Dodikom i poreći svoju pripadnost oblasti Bosne i zašto nije, prateći stav istog, podjednako ponosna ta geografska odrednica koliko i isticanje Dučićeve pripadnosti Hercegovini?
Zbog čega razlikujemo dvije oblasti koje istom snagom čine identitet i posebnost Srba s ove strane Drine? I nije li Dodikovo zgražavanje pitanjem „šta ima u Bosni“ paradoksalno kao što bi bilo kada bi se vojvođanski, odnosno šumadijski Srbi zgražavali Vojvodinom i Šumadijom ili pak Španci Kastiljom i Aragonom, a Nijemci Bavarskom?
Identitet nije nepromjenjiv, a na trusnom području Balkana izuzetno je dinamična kategorija. Oblast Bosne bespogovorno pripada srpskom kulturnom prostoru, pa ne čudi, usljed ovakvih stavova političkog vrha Srpske, što se istovremeno postavlja i pitanje gdje su Srbi u Vladi tzv. FBiH-a.
Isto onako kako hotel Bosna još od 19. vijeka krasi centar Banje Luke, tako i Drvar, Grahovo, Petrovac i Glamoč, iako nisu u trenutnom političkom okviru Republike Srpske, čine sastavni dio srpskog identita sa područja Bosne, kao i Andrićev Travnik, Šantićev Mostar ili Bregovićevo i Kusturičino Sarajevo.
Stoga, kako bi jedan doskorašnji hercegovački vladika rekao, ne zaboravimo ko smo i odakle smo…
Jer, ono što ne čuvaš nećeš ni imati.
/IZVOR/
