Naš narod kaže sto sela sto običaja pa se to odnosi i na božićne običaje kojih je na pretek. Mnogi od tih običaja iz starog vremena su se izgubili, a najviše narodnih običaja sačuvano je na području banjalučke regije, na platou planine Manjače ,ili Zmijanja kako ga danas često zovu i podkozarskih sela. Ovi običaju po predanju korijene vuku iz davnina, a neki od njih su se održali i do ovih dana.Božićni dani počinju 5. januara kada Srpska pravoslavna crkva proslavlja Tucinjdan.
Tucinjdan
Na cijelom platou planine Manjače kao i u pokozarskom kraju slični su običaji vezani za Tucindan, dan uoči Badnjeg dana, kad se kolju, ili “tuku”kako su govorili stari prasići za pečenicu.Ustaje se rano i započinju pripreme za klanje i pečenje pečenice koja je obavezna pa i kod najsiromašnijih domaćina. U starija vremena dobrostojeći domaćini su siromašne porodice darivale pečenicom, a za ponos je činjenica i danas jer mnogi se sjete siromašnih pa ih obraduju darujući im pečenicu.Pečenica ustvari predstavlja žrtvu iz prehrišćanskog vremena mnogoboštva, koja se prinosi za rodnu godinu, napredak i zdravlje ukućana. Priprema pečenice je ritual, uz koji se druže komšije i rođaci, pa se često u zajedničkoj pecani peče po dvoje ili troje prasića. Nekada i cijeli zaseok je imao poseban objekat u kojem su svi zajedno pekli pečenice, što je pratilo i podrazumijevalo radost i druženje. Kada se ispeče pečenica do Božića stoji na ražnju na sigurnom mjestu, jer se ne smije dirati, a i posti se pa da se čeljadi nebi omrsila.
Na Tucinjdan pred veče domaćin ide u u šumu da odabere i zabilježi Badnjak, to jest hrastovo ili cerovo drvo koji će na Badnji dan u zoru usjeći i donijeti u domšto je opet popraćeno nizom lijepih običaja.
Badnje veče
Domaćica koja rano ustane i naloži vatru, dočeka domaćina sa Badnjakom i posipa ga žitom tri puta. Grančicom koju je odlomio sa Badnjaka domaćin čačka po vatri govoreći “koliko varnica toliko ovčica, koliko varnica toliko kokica, koliko varnica toliko kravica”.U našem kraju se dodavalo i koliko varnica, toliko parica, koliko varnica toliko Dječice.U gradu se taj običaj izgubio, jer više niko ne loži vatru. U ovim krajevima Manjače i se i danas smatra da sramotu čini ko ne ide po badnjak.U poslednje vrijeme gotovo sva sela koja imaju seosku crkvu organizuju sječu i donošenje badnjaka u crkvenu portu. To je prelijep običaj jer se popodne poslije večernje molitve Badnjak pali, a svi prisutni odlome po grančicu i nose ga svojim kućama..
Na Badnje vće najmlađim članovima porodice se priprema Pijukanje. Tada se u stara vremena u kuću unosio naviljak slame, a domaćica je izigravajući kvočku djeci u tu slamu bacala orahe, lješnike , kocke šećera, a oni si ih tražili u slami. U savremeno vrijeme po mnogim mjesnim zajednicama i Domovima kulture se priprema pijukanje na kojem se okupi veliki broj djece koja uživaju u ovom lijepom starom običaju.Običaj nalaže da se poslije ponoći mijesi božićna česnica, to jest božićni hljeb od bijelog brašna ili pak od pšenice sa svoje njive, u koji se stavlja metalni novčić ili pak zlatnik u nekim boljestojećim porodicama. U stara vremena je to bio posao domaćina, a danas to rade domaćice. Tijestom od česnice mijesi se i jedan kovrtanj, to jest mali hljeb sa rupom u sredini, koji je i danas u nekim selima.
Poklon za položajnika, koji je najčešće dijete koje na Božić prvo dođe u kuću. Na Zmijanju se kovrtanj na Mali Božić, stavljao na rogove volu izvodeći ga na arman (mjesto gdje se vrlo žito) . Uoči Božića, uz vatru, u zemljanom loncu pristavljao se kiseli kupus veseljak, u kome bi se kuhala slanina, suho svinjsko meso, kozija i ovčija pastrma. Ovo jelo je bilo obavezno na božićnjoj trpezi, a u nekim selima se zadržalo i danas, mada je češće ulogu veseljaka preuzela sarma.To jelo će se jesti tek sutradan jer se za Badnje veče priprema posna večera koja označava završetak božićnog posta.
Božić
Na Božić ukućani ustaju rano i odlaze u Crkvu gdje prisustvuju molitvi, tu se ljube ipozdravljaju sa “Mir božiji Hristos se rodi”čestitajući jedni drugima. Po povratku kući domaćica postavlja trpezu na kojoj je obavezno cicvara, pečenje, suvo meso, vino rakija i česnica domaćin pali svijeću koja će na stolu biti sve do večeri, domaćica okadi tamjanom ukućane i trpezu pa se očita “Oče naš” i “Vjerovanje” .Lijepo ukrašeni česnicu lome svi ukućan pred božićni ručak (kada se i vrate iz crkve ), a vjeruje se da će onaj ko u njoj nađe novčić biti sretan cijele godine. Ali, srećnik ima i obaveze, dok drugi praznuju, on mora na Božić da hrani stoku. Taj je običaj jedan od rijetkih koji se sačuvao i danas, čak i u gradovima, gdje umesto stoke srećnik hrani kućne ljubimce. Na Zmijanju su se u stara vremena kao poslastica na Badnje veče kuhale suhe šljive, same ili sa suvim smokvama i voćem, a nekada se u ovaj gusti kompot drobio i kukuruzni hljeb.
U banjalučkim selima se veruje da će svaki posao koji se na Božić započne, te godine biti uspješan.Na Božić se i danas u nekim selima gatalo u svijeću.Gleda se da li svijeća suzi, zbog vjerovanja da će godina dobro roditi ako pušta suze a ako ne, godina će biti sušna.Božićna trpeza se ne sklanja cijeli dan sa stola, a tek naveče dočaćica gasi svijeću i sklanja jelo.Ostao je do danšnjih dana običaj da se mire oni koji su se zbog nečega zamjerili ili posvađali, pa se to najčešće čini kod crkve poslije Božićne molitve a sve se to zalijava rakojom koju svaki domaćin nosi kada ide u crkvu . Takođe običaj je da se i svi dugovi ko je kome dužan do Božića izmire, kako se govorilo da sreća u kući bude. U danima između Božića i Malog Božića pozdravlja pozdravom sa “Hristos se rodi “ i “Vaistinu se rodi” a ti dani se još zovu Mirboženje .
