Srpski narodni običaj. Saopštio St. N. Davidović, sveštenik.
”Između mnogobrojnih običaja našeg naroda poznate su u Bosni i čarojice. Otkud i kad je taj običaj postao, pravo se ne zna, samo se toliko može tvrditi, da su one ostale još od davnašnjih vremena. Ne izvodi se svagdje jednako taj običaj, a i ne drže ga svugdje u jedno i isto vrijeme; negdje je običaj, da čarojice idu na mali Nikolj- dan, a u ovome kraju one hodaju uz ono pet dana između Aranđelova-dana i poklada posta božićnjega. Običaj taj izvodi se ovim redom:
Po zahodu sunca iskupi se kod kuće, gdje društvo ugovori, ponajviše mlađarija, 9, 11, 17 ili 19 njih na broju; svagda tako, da ih dođe broj neparni lijevo. Između sebe odaberu glavne djelovođe: babu, starca, ćatu, curu, djevera, jarca i mačka. Najteže je društvu naći babu (i njoj svagda balja više platiti) i ćatu. Ćatin je posao da čita i blagoslov daje. Društvo je svo samo od muških; i djevojka i baba su muški, obučeni u žensku odjeću, pa se svagdje čuvaju, da ih ne poznaju gdje dolaze. Starac je takođe namaskiran u bijelu bradu i brke; a ćato, mlad momak, uzme komad hartije, te iz nje čita (aminuje). Društvo- jarac, mačak i još koji od njih, uzmu po jedno zvono i tako krenu po selu od kuće do kuće. U putu se smiju, šale i pjevaju, samo dobro paze, da se ne izbroje, jer misle, da će u toj godini umrijeti ili teško bolovati onaj, na kome se pošljedni broj završi. Pjevanje je dvojako: djevojačko i putničko (grokotom).
Kad pred prvu kuću dođu, stanu svi pred zaključanim vratima i ćato obično prvi zapjeva: ”Domaćine, otvor’ kuću, krij obuću!” A drugi mu otpijeva. Tako se pjeva tri put, , i obično na treću popijevku domaćin otvara kuću i čarojice ulaze redom u kuću; najprvo baba, koja svojom pregačom prokreše (potpiri) vatru i nasred kuće legne na uznak, a starac šale radi dodije se nogu joj. Za tim djecer privede curu starješini, koga ona poljubi u ruku, pa odmah bježi kraju, da je kućna čeljad ne poznaju. A ćato uzme svoj tefter (knjigu) i počne iz njega čitati ovako: ”Šerat, berat u Budimu pisat, na ‘vaj dom poslat, ja starješina dukat dat, ja ga na vatru metnut!?” Domaćin se usteže i voli, da ga na vatru ponesu, jer vjeruje, koliko ga god više u visinu dignu, da će mu toliki ćetan (lan) biti; ali ih i najposlije daruje sa 2, 5, 10, 15 a najviše 20 novčića, na čemu mu ćato zahvali ovim riječima: ”Evo, starješina darova 100, 300, 500 ili 1000 groša! Domaćine, hvala ti! Bila ti kesa sretna i čestita, kao i tvoja djeca, čeljad, kuća i sve!” Odmah za tim baba i starac počnu iskati keten i duvan; djevojka i djever kruške, jabuke, orahe i lješnike; jarac vreči i ište so, mačak meso, a ostali pšenicu, brašno, grah, maslo, sir, skorup i sve što im se da, te onda polaze iz kuće. Pri polasku njihovom domaće žene motovilom rade babu gurnuti ili djevojku uštinuti; no djevojku čuva djever, a starac babu svoju.
Pred kućom se blagosilja (aminuje) domaćin u tri puta. Prvi put ćato govori (čita): ”Domaćine, hvala ti! Pred kućom ti duga luka, po njoj nasij’o šenicu bjelicu, po vrhu rodna po dnu modra; bio ti snop kolik’ pop, bio ti klas, kolik’popov štap (nas)!” A svi mu odazovu ”Amin” koje sečuje na po sata hoda. Drugi put: ”Domaćine, hvala ti! U mlinu ti se namiljalo, u kući nakuhavalo, a u zgradi muško čedo rađalo!” Te ga i tu proprate s ”Amin”. Treći put spomenu kakvu šalu, na što se svi odazovubtakođe sa glasnim ”Amin”. Kad otalen pođu, svi zapjevaju: ”Zbogom ostaj dobri domaćine!” Tako obilaze sve kuće u svome selu, pa ako mognu i smjednu, ujagmiće i u drugo selo, a ako se tukaju sa čarojicama toga sela, tada obično bude i razbijenih glava, ili ovi što su iz tuđeg sela, moraju dati ono, što su u tome selu nakupili. Događalo se, da za takav boj ni sam sud nije bijesnom sudio; jer se tuženi obično branio, da je to tako običaj u čarojicama.
Čarojice su svakom jednako blagodarne, pa aminuju i onome, koji malo da, kao i bogatijemu; pa šta više, pred siromašnim kućama provedu taj običaj bez igdje išta. No nađe li se koji (što već rijetko kad biva), da im se protivi, psuje i ništa im ne da, onda ga ćato stane kleti ovako: ”Ova kuća lipova, u njoj nema nikoga, mrtvim koncem zatvorena!” a ostali to u tri put propraćuju sa ”amin” i vjeruju, da će takva kuća u čemu bilo da bilo posrnuti i dobro joj biti ne će; kao što mnogo polažu i na blagoslov čarojički, i onaj se domaćin ljuti, kome slučajno čarojice ne dođu. Kad tako obrede sve selo onda se vraćaju istoj kući otkuda su i pošli i to još dok se sunce nije rodilo, pa tu narede ručak od onoga, što su dobli i malo se ponapiju; a što im preteče, to svi podjednako podijele, samo babi moraju platiti 5 ili 10 groša više za njezin najveći trud i napast, koju u svakoj kući ima od starca i od žena. Kad pođu, blagoslove i taj dom i raziđu se kućama svojim. Toliko o čarojicama iz okoline Bosanske Gradiške.”