Obersdorf, Garmiš Partenkirhen, Insbruk i Bišoshofen. Nisu to igraonice u kojima smo se igrali u djetinjstvu, to su planine na kojima smo gledali junake svog djetinjstva.
Štrumfovi, Pokemoni, Digimoni, Kenguri košarkaši i skijaši skakači. Svi junaci djetinjstva, a samo su posljednji bili stvarni, samo posljednji nisu animirani. Ti hladni decembarski dani krajem svake godine i početak nove godine nisu mogli proći bez njih. Dva dana prije dočeka smo ih gledali u Obersdorfu, a prvi dan nove godine smo se ”lijepili” uz televizor da vidimo šta ima u Garmišu, poslije koncerta Bečke filharmonije. Tri dana prije Božića karavan se selio u austrijski Insbruk, na čudnu skakaonicu, gdje skočiš, pa se opet penješ. A, na Badnje veče tik poslije večernje liturgije, morao se ispratiti kraj u Bišoshofenu, da vidimo ko je novi kralj, takmičenja pod nazivom ”Novogodišnja turneja četiri skakaonice”.
Ko su bili ti junaci? Bilo ih je mnogo, rijetko koga bih prepoznao na ulici i da ga sretnem. Ali mnoga imena se moraju pomenuti. Austrijanaca je bilo kao ”blata”, Morgenštern, Lojcl, Kofler, Šlirencauer, Koh.., ni ”Švaba” nije manjkalo, Šmit, Hanavald, Urman, Frajtag, Frojnd, Nojmajera, Vank. Norvešku sam upoznao preko Roara Ljokelsoja, Romorena, Petersena, Jakobsena, Bardala, Hildea… Koliko tek legendi dolazi iz Finske, a prvi među jednakima, svima nama omiljeni Jane Ahonen, živa legenda ovog sporta. Tu su još bili Mati Hautemaki, Haponen, Lapi… Vječito pitanje kako Slovenci mogu, a mi ne, i vječiti odgovor, oni imaju Planicu, mi ne. Primož Peterka, Jernej Damjan, Robert Kranjec, braća Prevc i mnogo nadolazećih zvijezda.
Najdalje su uvijek letjeli Japanci, a na pomen Norijakija Kasajia se ustati mora, čovjeka koji duboko gazi u petu deceniju , a i dalje skače kao mladić. A tu su još bili Ito, Okabe, Takeuči… I danas dječačkog izgleda, četverostruki olimpijski pobjednik iz zemlje ”Milke” čokolade, Simon Aman, pored njega Kutel. Ne treba zaboraviti ni još jednu legendu, ljubimca navijača Adama Mališa, kao i Kamila Stoha. Sjećate li se Jakuba Jande kada je podijelio prvo mjesto za Janeom Ahonenom, pa Kudelke i Jana Mature iz Češke. Najduži u prvoj seriji, najkraći u drugoj, ime mu je Dmitrij Vasiljev iz Rusije.Elita je sva tu , ponekad izleti nekakav Kolorado iz Italije ili Francuz i Kanađanin. Ostali su tu, države su te.
Nisu to umišljene zvijezde i nećete ih vidjeti u skupim automobilima, ne služe marketingu. Pobjednik takmičenja dobije dnevnu platu današnjeg prosječnog fudbalera u svijetu. Ali i oni su bili junaci našeg djetinjstva na zimskom raspustu, u tom periodu od osam dana. Gledala su se i druga takmičenja, ali ništa nije imalo čar kao turneja ”četiri skakaonice”.
Čeka se kalkulaciona linija na 120 metara, već preko 140 metara je rizično. Kolika je brzina na mostu i hoće li napraviti telemark? Hoće li Finac biti ”škrt” na ocjenama , a Slovenac darežljiv? Ima li vjetra? Mnogi ne znaju o čemu pričam, ali ljubitelji ovog sporta znaće. Pitanja koja su nas mučila u tih tri sata koja provedemo za televizorom, između igranja vani. Nakon toga uzalud smo imitirali skokove koje vidimo, skokovima iz mjesta. Ali, bila to čar, draž jednog djetinjstva.
Danas, prije takmičenja u Insbruku, ostaje vječna želja makar jednom budem dio publike i gledam uživo skijaše skakače kako hvataju velike daljine, a do tada ostajem da tražim istomišljenike, koji su svoje djetinjstvo prvog dana nove godine proveli gledajući jedan od najpopularnijih zimskih sportova, jer kako me upita jedan prijatelj juče, jesmo li jedini od sedam milijardi ljudi, koji u ovom trenutku guglamo ski skakače.
