Juče su me opet pitali odakle sam. Ima tih nekih pitanja na koja ne možeš odgovoriti jednostavno. Počela sam da deklamujem.
Ljudima obično bude malo neprijatno. Mogla sam jednostavno kao odgovor da smrsim bilo koji od gradova u kojima sam živjela kao odgovor, a opet bih bila lažna. Kako mogu biti iz grada kojeg se jedva sjećam, kako bih mogla reći da sam iz Prijedora kada sam tamo uvijek i zauvijek ostala „izbjeglica“. Jesam li sad možda iz Banjaluke jer tu najduže živim i tu konačno imam adresu koja je moja? Nisam.
Čija sam? Kada sam bila mala plašila sam se da kažem da sam Zdravkova jer bi to obično značilo milion pitanja koja su boljela. „Onog Zdravka koji je poginuo?“ uz prateći pogled sažaljenja. Zbunjeno sam uvijek zastajala pred rubrikom o imenu oca dok nisam odrasla da shvatim da je on moj otac, bio živ ili ne. To što ga trenutno nema, ne znači da nikada nije postojao. Ja sam njegova, isto kao što je on moj. Jesam li Nadina? I njena sam. Njihova, a svoja.
Sva ta pitanja, adrese, seobe, sve te boli, rane, ožiljci i sažaljivi pogledi su me povrijedili milion puta. I zarasli. Dok neko ne bi ponovo poželio da ih raspara. Nenamjerno.
Koliko si oštećen shvatiš tek kada ne možeš da daš jednostavan odgovor na banalna pitanja.
Da li moraš negdje pripadati i biti nečiji da bi ti neko odredio vrijednost? Pripadnost? Da bi te neko ocjenio i karakterisao. Da bi te nekome pripisao.
Jedino u šta sam u životu bila sigurna je da sam Jelena Despot. Ona malo čudna. Osjetljiva i plačljiva. Ona koja skuplja životinje po putu i koju rasplače svaka grubost. Ona koja nikad nije preboljela i kojoj je otpao komadić srca. Ona koja piše.
Ispraćala sam mamu na razmjenu živih zarobljenika, moleći se da se vratite skupa
Postala sam ona koja piše. Ljudi me prepoznaju. Prepoznaju u mojim tekstovima mog oca i majku pa mi se jave. Ona ne čita, a tako je i bolje. On se valjda sa onog svijeta negdje smiješi jer odbijam da ga pustim.
Danas sam obavljajući neku birokratiju srela jednu predivnu ženu koja je vidjevši moje ime i prezime u meni vidjela djevojčicu koju je poznavala. Toplo me pogledala, nasmijala se i rekla kako me se sjeća i kako sam bila voljena djevojčica. Bila sam tužna jer ja nisam mogla da se sjetim nje. Valjda je razumjela da sam neke od ranijih uspomena očigledno potisnula kako bih mogla da preživim sjećanja koja su boljela. Utisnula sam u svoju memoriju ona koja sam ja smatrala sigurnim.
Danas sam na čas bila Jelena Despot iz Sanskog Mosta. Ispred mene je sjedila žena koja je poznavala mene, moje majku, oca i brata iz vremena kada smo bili srećni ljudi. Možda je to bio jedan od rijetkih trenutaka kada sam se osjećala najmanje oštećenom. Konačno je bio neko tu kome nisam morala da objasnim.
„Čitala sam jedan tvoj tekst, jako je dirljivo“.
„Hvala vam“, stidljivo sam rekla. I počela da nasumice izgovaram riječi bez mnogo smisla.
Imala sam potrebu da je zagrlim, ali nije bilo primjereno mjestu na kojem smo se nalazile. Ona na svom radnom mjestu, a ja sa knedlom jer mrzim ustanove u kojima te najčešće čekaju neljubazne službenice. Ne i ovaj put. Osmjehnula mi se na kraju i rekla kako joj je drago da me vidjela. I osjetila sam da jeste.
Danas sam prvi put poslije mnogo godina znala ko sam. Nisam bila neka slučajna Jelena u gradu u koji dođeš da studiraš i ostaneš. U gradu u kojem osim prijatelja i nešto malo drage rodbine i nemaš nikoga. U kojem rijetko ko zna istinski ko si. U gradu u kojem te znaju po onome što ti želiš da znaju. U kojem si plasirala prvu sliku o sebi kao o bahatoj, razmaženoj, koja na minusu fura dekolte i goli stomak. Bilo je sigurnije da budem ta, a ne ova. Tu ne diraš, zaobilaziš i ništa ne pitaš.
A ta bi uveče skidala tu glupu masku koju je mislila da treba da nosi i plakala jer joj je nedostajao tata. Plašila se da spava sama i mislila da ne umije sama.
Ta je naučila da ne moraš biti neka „vamp“ žena kako bi te voljeli. Kako je sasvim u redu da plačeš kad ti se plače. Kako će mi tata nedostajati i kada budem imala pedeset. I osmjehnula se danas teti koja je prepoznala osmogodišnju čupavu mene koja je sanjala da će raditi u prodavnici jednog dana kad poraste.
/Jelena Despot/Lola magazin/
