Ukoliko se posjetitelj ili hodočasnik bar na kratko zadrži u manastriu u razgovoru sa monasima, otkriće velike istine koje su mu do tada bile apsolutna nepoznanica.Molitve, postovi, bdjenja, milodari kao i druge hrišćanske vrline ne oločavaju same po sebi sam cilj pravoslavnog hrišćanskog života. To su samo neophodna srestva, rekao mi je jedan od monaha, ukoliko se koristi u Hristovo ime radi ostvarenja ovog cilja.Z ato što je istinski cilj pravoslavnog hrišćanskog života sticanje svetog duha božijeg. Zato monah ne čni ništa drugo, on živi u stalnom pokušaju približavanja bogu tako Sveti Jovan Klimaks navodi da ukoliko srce monaha treba da bude živo, duh mora ostasti bezgrešan, jer upravo on to jest duh bdi nad srcem.
Srce prema hrišćanskom pravoslavnom učenju predstavlja centar ljudskog života i izvor snage razuma i želje. Srce je ustvari centar iz koijeg proizlazi i kome teži cjelokupan duhovni život. Ono je mjesto u kome je sakupljeno sve zlo ali i mjesto na kome se nalazi i sam B, anđeli, živor kraljeva, svjetlost kao i riznica sreće. Kako naglašavaju monasi sa Meteora, kajanje za monaha nije prelazan ili privremen stupanj, već stanje koje traje neprestalno.Ustvari kajanje je za njih drugo rađanje koje nam Gospod nakon krštenja pruža to jest mogučnost vraćanja ka ocu. Na taj način što se više monag sjedinjava sa Bogom, postaje više svjestan svog neznanja, usavršava se i suočava se sa vlastitom nesavršenošću. Posledica kajanja je je ustvatui unutrašnji preokret. Kajanje je istovremeno i osnov neophodan za vječni život.
Monaška molitva je pokretačka snaga svih njegovih pokušaja i težnji ka savršenom duhovnom životu.nije se teško uvjeriti da se monasi neprestalno mole u tamnim uglovima priprate, prateći višečasovne molitve.Njihovo jedino oružje ali i vječni saputnik je kanap vezan u čvor i molitva naravno.Psalme mirnih ritmova ga vode, a pozlaćeni ikonostasi, teška metalna kandila, očaravajuće ikone i likovi svetaca na zidovima trepere pod plamenom svijeća, sveštenik u svojoj veličanstvenoj odori koji podsjeća na nedostižnu jednostavnost, jedina je prilika koja se kreće ozmeđu duhova i sjenki prigušenim svjetlom.
Ovaj model je ovdje na meteorima prisutan više od osamsto godina u svim liturgijama monaškog života.ovaj liturgijski jezik postao je sredstvo katarze i pročišćenja. Sudeći po Dionisiju Areopagiti, monah, se vodeći liturgijskii život, izdiže iznad materijalnog svijeta, prekida svaki kontakt sa njegovim tvorevinama sjedinjavajući se sa poljem božanskog djelovanja.
Svako sa stepenom ličnog uzdizanja, prevazilazi ambis pakla, strah od smrtii presude i svoj pogledupućuje isključivo prema Gospodu.Pravoslavni monah vidi gospoda kao o.ličenje bezgeanične ljubavi i svjedoka mučeničke žrtve a sve zarad ljudskog roda. Iz tog razloga njegova molitva započinje molbom. To je molitva koja sadrži iskrenu molbu za pomoć, uznemirena i prepuna brige i strahova. Sve to je ipak samo priprema za istinsku „duhovnu molitvu“. Može se reći da se ustvri radi o postepenom uzdizanju ka bogu, u pokušaju njregobom približavsnju ili dugonom potraživanju.Duša postaje staložena, posebne molbe nestaju, čine se nebitne, zato što bog odgovara na molitve izražavajući svoju neizmjerni brigu.Monah prestaje da zahtijeva zato što ima apsolutno povjerenje u božiju volju.Ovakvo stanje se naziva „čista molitva“. Saradnja dva različita vida želja nastavlja se na svim stupnjevima monaškog uzdignuća ka Bogu.U momentu kada monah već napusti fizičku sferu i kada se samo duh pokreće, svaka vrsta pokreta se prekida i molitva prestaje. Upravo to je savršena smiranost, jedinstven mir. To je zagrljaj duha koji umiruje i koji se naziva ekstaza zato što manah izlazi iz sebe samog i nije više svjestan da li se nalazi u ovomživotu ili doseže onaj vječni. Za dostizanje tog nivoa neophodna je stalna i uporna molitva kao što je disanje ili odkucaj srca. Monasi na meteorima kao i svi pravoslavni monasi, posvećeni su ovoj posebnoj tehnici molitve.
