Kad nemam s kim pričati…
Ja pišem pjesme
Kad nemam petlje za poruku
Otvorim prazan Word papir
I pustim da se cijedi
Ponekad uzmem mobitel
I čitam tvoje poruke
Kojima je istekao rok trajanja
A onda ne mogu zaspati
Bez da ti u Wordu napisem
“Laku noć, ljubavi”
Moja glava može izmisliti svijet
U kojem hodamo na rukama
Jedemo obroke u pilulama
Gledamo zeleni Mjesec
Ne ubijamo se cigaretama
I navigacija ne griješi
Ali ne može izmisliti tvoj prst na zvonu
Tvoj “ostani” kad krenem u bijeg
To da sam ti važnija od svega
Da me poljubiš u tjeme
I spremiš u džep
Ja se bavim poezijom
A ovo bi bila teža fikcija…
/Mirela Remi Priselac/
