Zima je period u kojem imamo priliku da gledamo najbolja filmska ostvarenja, a to možemo da pripišemo velikom broju filmskih nagrada koje se dodjeljuju u tom period, za koje se mnogi filmovi takmiče. Tako je ove godine, koja se bar u filmskom smislu nije još završila, dok ne prođe još i dodjela čuvenog Oskara (sljedeći vikend).
U širokoj konkurenciji najboljih filmova 2017. godine istakao se jedan film koji možda može dobiti tu etiketu najboljeg. U pitanju je film ”Tri bilborda izvan Ebinga u Mizuriju”, ili originalnog naziva ”Three billboards outside Ebbing, Missouri”.
Tvorac filma je Martin Mekdona čiji su prijašnji radovi ”In Bruges” i ”Seven Psychopaths”, koji je pored scenarija za ovaj film odradio i njegovu režiju. A ovaj novi film je vjerovatno i njegovo najbolje ostvarenje u dosadašnjoj karijeri. U pitanju je krimi drama, (sa blagim izlivima komedije), smještena u malo mjesto ili bolje rečeno gradić, gdje samohrana majka pokreće osvetničku kampanju protiv ljudi koji nisu uradili mnogo kako bi se otkrili odgovorni za smrt njene kćerke.
Sama radnja je izuzetno dobro smišljena, jer naročito u malim sredinama gdje se većinom svi poznaju ovakvi događaji prođu itekako burno i budu dočekani na podijeljena mišljenja. Ulogu majke igra Francis Mek Dormand, koja utučena zbog gubitka kćeri, ali isto tako i nepravde koja se desila i još uvijek traje, odlučuje čvrsto da uzme stvari u svoje ruke. Pokreće kampanju protiv lokalnog šefa policije i uzburkava javnost cijelog mjesta. Ovakav jedan događaj dovodi do podijeljenog mišljenja i podijeljene podrške između majke i lokalnog šerifa.
Frencis Mek Dormand je odigrala jednu izuzetno karakterno jaku ličnosti, a ovim filmom je blago rečeno povratila svoju karijeru, jer od 1996. godine i filma ”Fargo” nije odigrala ništa ni blizu ovako dobro. Za već pomenuti film ”Fargo” je dobila Oskara za najbolju žensku ulogu prvi put, a evo i sada krupnim koracima ide ka tome.
Pored zanimljivo smišljene priče tj. dobro napisanog scenarija, glavni adut ovog filma jeste glumačka postava, te tako pored Mek Dormanove, izuzetno kvalitetne uloge igraju Woody Harrelson i Sam Rockwell. Woody je dobro odradio svoj posao u ulozi glavnog i odgovornog šefa policije, a do naročitog izražaja dolazi odnos njega i glavne protagonistkinje, koji je nesvakidašnji i vrlo zanimljiv. Kroz moje lično shvatanje nismo baš tako lako u stanju da predvidimo neke stvari i događaje koji nam predstoje, što je još jedan plus za ovaj film.
Pored Woody-ja, svoju ulogu je savršeno odradio i Sam Rockwell, koji je sa nekoliko kilograma viška odglumio policajca Dixona, sa osobinama koje su sušta suprotnost od onoga što jedan policajac treba da ima. Njegovi rasistički ispadi, psihička nestabilnost i brutalnost u toku obavljanja svoje dužnosti su samo dijelovi koji karakterišu ovakav jedan lik. I Rockwell i Harrelson su dobili nominacije za Oskara u kategoriji sporednih glumaca, ali je vjerovatno Rockwell u blagoj prednosti.
Glavna mana filma se ogleda u tome da pored glavne radnje ima praznina koje nije popunio na najbolji način, naročito što se dotakao nekih osjetljivih tema koje nije do kraja izgurao i dao potpunu sliku ovakvog jednog zanimljivog djela.
Film je izašao početkom decembra mjeseca prošle godine, a jedna od zanimljivosti, možda i paradoksa je to da je sniman u Ešvilu u Sjevernoj Karolini, a da Ebinga u Mizuriju zapravo nema.
Uz dobro osmišljenu priču, sa dobrom glumačkom postavom koja je izuzetno pohvalno odradila svoj posao, film niti jednog trenutka nije predvidiv, a kroz nepravdu koju je doživjela glavna junakinja filma doživljavamo određenu dozu empatije kroz koju i sami prolazimo.
Film je s’ razlogom pokupio mnogobrojene nagrade u toku sezone (Golden Globe, SAG, BAFTA), a sledećeg vikenda se vjerovatno očekuje još koja, jer je zaradio 7 nominacija za Oskara. Od petka se našao i na 46. Filmskom festival u Beogradu, popularnom FEST-u.
Uz sve navedeno, dosta je kompletan i s’ razlogom može ponijeti epitet jednog od najboljih u prošloj godini, ako ne i najboljeg.
