Krajem 2017. godine je izašao jedan zanimljiv film koji nije puno ostavio traga na filmskoj sceni. Ona naime priča priču o staromodnom čovjeku koji se bavi advokatskim poslom, ali u trenutnom današnjem ubrzanom svijetu i punom prepreka ne uspijeva da dođe do izražaja i ostvari pravednost među svim ljudima. Pomalo vizionarski, ovaj čovjek svojim metodama koje nosi još iz 60-ih i 70-ih, pokušava biti predan poslu i pomoći svima kojima je pomoć potrebna, ali to niko ne vidi niti čuje. Onog trenutka kada napravi samo jednu grešku, zloupotrijebivši informacije klijenta, njegov život i karijera dolaze u pitanje, a on shvativši svoj ispad, odluči da pravnim putem obračuna sa sobom te tako podnosi tužbu protiv samog sebe.
Riječ je o filmu pod nazivom Roman J. Israel, Esq., koje je ujedno i ime glavnog junaka ove priče. Njega u filmu tumači Denzel Washingtom, a pred njega igraju još i Colin Farrell, Carmen Ejogo, Amanda Warren i drugi. Naime, ovo je film Dana Gilroya, koje je kako je sam rekao pisao film direktno zamišljajući Denzela u ulozi Romana. Na kraju Denzel je i prihvatio ovu ulogu, za koju će kasnije pokupiti i nominaciju za zadnjem oskaru.
Dan Gilroy je pisao mnoge scenarije za filmove, a najuspiješniji je do sada bio sa filmom Nightcrawler, za koji je odradio i scenario i režiju, a u filmu je sjajno briljirao i Jake Gyllenhaal, ali to je već neka druga priča.
Kroz orprilike dva sata filma, dobijamo jasnu sliku o glavnom liku, ali i o njegovj dugogodišnjoj neuspjeloj borbi za ljudska prava od kojih nije odstupio od kad je u njih počeo da vjeruje i da se za njih bori. Roman je čovjek koji je učesnik protesta 60-ih i 70-ih godina u americi. Vremena kada je borba za jednakost i pravdu bila najviše izraženija u Americi nego ikad. Vrijeme afro-američkim pokreta i vrijeme velikih govora. Sami motivi se u filmu jasno vide kroz slike Bayarda Rustina na zidovima Romanovog stana. Bayard Rustin je bio član komunističke partije u americi do 41.godine, a kasnije je bio vođa socijalnog pokreta, kojim se težilo ka socijalizmu, ljudskim pravima, gej pravima, nenasilju i slično. Pored Bayarda, u Romanovim govorima možemo prepoznati i ostatke nekadašnje Black Power moći, ali isto tako i način Gandijevskog nenasilonog odupiranja i borbe za ljudska prava.
Roman kroz film, crnkinje oslovljava i dalje sa sestro, a muškarce sa brate. On čitav život priča priču, a niko ga ne čuje. On traži pomoć, a niku mu ne uzvraća. Stalno se nudi, pomaže i predan je poslu, ali sve je to džaba, niko to ne vidi i niko ne mari za to. Stvar se komplikuje onoga trenutka kada ovaj čovjek kaže „dosta je“ , „umoran sam od pokušavanja nemogućeg za nezahvalne“. „Zajebi sve idem da uživam“. U tom trenutku Roman pravi greške u koracima i krši strogo advokatsko pravilo, zloupotrijebivši informacije svoga klijenta. Roman od tog trenutka počinje da uživa u životu i od njega uzima sve ono što je želio i sto nikad nije imao priliku a o tome je sanja. Prešavši na drugu stranu, ona mu se osladi. A sve to zahvaljujući novcu koji je uzeo zarad svog „štićenika“.
U tim trenutcima njegovog mijenjanja pozicije, svi drugi polako počinju da uviđaju značaj Romanovog znanja i njegove ideale pokušavaju da realizuju i da da se domine pokrenu ka ostvarenju svega onoga o čemu je Roman sanjalo, ali.. to dolazi možda i prekasno za Romana. U tom trenutku njegova kreška izlazi
na vidjelo. On tako uviđa da je licemjer i da je okrenuo leđa svemu za šta se zalagao, te preduzima korak koji možda i najbolje zna, a to je da podnese tužbu protiv samog sebe.
Film je sa jednom zanimljivom idejom, ali nekako to Gilroy nije uspio jasno i bolje realizovati, jednostavno je morao bolje doprijeti do mozga gledalaca. Najsvjetlija tačka je definitivno gluma Denzela Washingtona. U jednom trenutku, kroz film se provlači zanimljiva rečenica “Svako oružje u rukama je alat, ako se pravilno drži“. A postoji i jedna jako zanimljiva scena, koja nam postavlja sasvim ljudsko pitanje.
U trenutku kada Roman naiđe sa prijateljicom na tijelo beskućnika za kojeg pretpostave da je mrtav, a ujedno i pri dolasku policije, Roman stavlja beskućniku svoju karticu u džep, samo zarad nekog dokumenta koji će omogućiti kasnije da se taj beskućnik sahrani. U tom trenutku policija reaguje kako je to nelegalno i kako nema pravo, a Roman se protivi da će u suprotnom beskućnik biti kremiran i sahranjen kao nepoznat. U tom trenutku nailazi jedno ljudsko pitanje, a to je: „Da li prvo možemo biti ljudi, pa tek onda provoditi zakon“ , tj da li nam moralni zakoni mogu biti važniji od onih napisanih?Na samom kraju filma, nailazi jedna poruka filma, a to je da smo svi krhki i grešni.
