U Bosni i Hercegovini, pogotovo u Republici Srpskoj, novinarstvo je profesija kojom se bave ljudi koji to vole. Nema tu velikih para, beneficija i ostalih pogodnosti, dok je s druge strane odgovornost velika.
Neki novinari podlegnu pritisku, pa se zarad nekog ličnog interesa priklone vladajućoj strukturi i odu na mjesto portparola ili pišu ono što vlast želi. Što bi naš narod rekao idu niz dlaku. Zauzvrat ne dobijaju ništa posebno ali u njihovom radu nema puno neizvjesnosti, plata liježe, priča je ista. Ipak, šta je novinarstvo ako je po šablonu i ako nema adrenalina, neizvjesnosti, pritisaka i svega ostalog što prati slobodnog čovjeka.
Nema para koje mogu kupiti rečenicu koju slušam svaki dan u Gradišci “Samo vas čitam. Jedino vas nisu poklopili”. Lijepe nam kojekakve etikete ali svako jutro otvaraju sajt i čitaju šta piše. To je uspjeh jedne Micro mreže na lokalnom nivou koja je krenula iz ničega. Slično su krenuli portal “Capital”, “Buka” i brojni drugi mediji. Pronašli su svoju nišu i rade kako sami znaju i umiju. Svaki dan je novi izazov, pritisci su uvijek prisutni ali se od borbe za bolje i pravednije društvo ne odstupa.
U takvoj borbi napad na vašu imovinu nije poraz, nego momenat u kojem znate da ste na pravom putu ali se pitate da li ovo zaista ima smisla. Kada je meni oštećen automobil prvi put, nisam to ni prijavio, jer sam smatrao da me ne mogu zaplašiti, međutim, nakon drugog puta shvatate da niste samo vi u pitanju, nego i vaša porodica i svi koji imaju veze s vama. Kako kaže Trifunović, dijete postavlja jasno pitanje “tata što naš auto”, a vi znate odgovor, samo ne znate je li on vrijedan tog pitanja.
Kako god da mediji rade, sila nije način da se njihov rad zaustavi. Inat tjera novinare da se bore s vjetrenjačama i objavljuju informacije od kojih na rijetke sudovi i tužilaštva reaguju. Reagovali ili ne, straha kod novinara nema, jer da ga ima ne bi se potpisivali na priče koje pojedinci ne smiju ni da lajkuju.
Uvođenje klevete u Krivični zakonik RS bi značilo to da recimo Ranka Perić-Romić mene pošalje u zatvor, ako sud presudi da sam je klevetao u svojoj kolumni. U pomenutoj kolumni Ranka je kao i svaka javna ličnost kritikovana ali tome želi da se stane u kraj. Milorad Dodik smatra da je dovoljno jak da ovu priču završi, a svaki pokušaj legitimne borbe protiv ovog zakona biva kažnjen. Dodik očigledno nema drugog načina da se bori za zakon koji predlaže, osim vrijeđanja, omalovažavanja i na kraju optuživanja novinara da sami sebe prave žrtvama oštećujući svoju imovinu.
Strah negdje postoji i on se na ovaj način kanališe. Da li je to mršavih 30 000 glasova prednosti na izborima, raskrinkavanje trulog sistema ili nešto treće, vrijeme će pokazati. Društvo mora znati jednu stvar, a to je da kada pojedinac iscrpi sva sredstva poziva novinara upomoć. Ako je ovo društvo spremno da izgubi jedan od najjačih kanala borbe za svoja prava, onda sve treba prepustiti predlagačima novog zakona. Na kraju će i to malo pametnih glava otići iz Republike Srpske glavom bez obzira, oni koji ostanu će imati veće apetite od kapaciteta bare, a kada bara bude puna krokodila nikome u njoj vise neće biti dobro.
