Recept za sreću nije pronađen, ali stopostotni recept za nezadovoljstvo svakako predstavlja poređenje sa drugima.
Sa ekspanzijom društvenih mreža, svijet ljudskih odnosa i komuniciranja postao je kompleksniji nego ikada prije, a najveći odraz te kompleksnosti se ogleda na polju mentalnog zdravlja.
Nema sumnje da društvene mreže imaju svoje mnoge dobre strane, posmatrajući i lični i poslovni aspekt.
Društvene mreže su postale sjajna platforma za reklamiranje kako ogromnih kompanija, tako i malih privatnih biznisa. Mnogi su preko društvenih mreža pronašli ljubav, povezali se sa dragim osobama koje nisu dugo vidjeli ili rođacima koji su odselili u druge države. Takođe, na društvenim mrežama možemo pronaći mnoštvo korisnih informacija o oglasima za posao, raznim obukama i kursevima, putovanjima, knjigama, svemu onome što nam život upotpunjuje.
Zahvaljujući društvenim mrežama, ovaj tekst će pročitati mnogo više ljudi nego da je samo objavljen na sajtu.
Međutim, zajedno sa dobrim stranama, dolaze i one ne tako dobre strane društvenih mreža. U tome se i ogleda kompleksnost, jer ništa nije crno-bijelo.
Kroz razgovore sa prijateljima, slušajući razgovore prolaznika, čitajući komentare na forumima i društvenim mrežama, stekla sam utisak da ljudi nikada više nisu bili depresivniji, otuđeniji jedni od drugih, nesigurniji i nezadovoljniji svojim životima.
Teško da ćete pronaći knjigu iz psihologije koja ne navodi da ukoliko ne volite sami sebe, ne možete voljeti ni druge.
Ne, ovo nije floskula, ovo je jednostavna istina, da očiglednija ne može biti. Ukoliko ne volite i ne prihvatate sami sebe, sve što svijetu možete ponuditi samo su isfrustriranost i čangrizavost, ili povlačenje u sebe i izolovanost, što u oba slučaja vodi u autodestruktivnost.
Možda zvuči pretenciozno, ali mislim da nije daleko od istine, konstatacija da je kolektivna dijagnoza savremenog društva – nedostatak ljubavi prema sebi. One istinske, prave ljubavi koja se ogleda u samopoštovanju i samopouzdanju. Pogrešno je poistovjećivati ovu zdravu ljubav prema sebi sa narcisoidnošću, koja je odraz duboke nesigurnosti i nezadovoljstva.
Razmišljajući o uzrocima ovakvog društvenog stanja, ne mogu se oteti dojmu da je jedan od najvećih uzroka, način vaspitanja koji je duboko ukorijenjen u svim kulturama, a naročito u zapadnoj. Taj način vaspitanja stalno potencira “takmičarski duh”, a greške kao nešto nedopustivo i znak nedovoljnosti i slabosti. Zajedno sa njim, ruku pod ruku ide i prožimanje bolesnog materijalizma u svaku društvenu poru.
To potenciranje takmičarskog duha kreće od najranijih dana.
– Ko će bolje uraditi kontrolni. – Ko će imati sve petice u dnevniku. – Ko bolje pjeva, pleše, crta. – Ko je najbrži. – Ko će učiteljici pokloniti najljepši poklon za 8. mart. Kraja takmičenju nema.
U svemu se traži onaj najbolji. Problem proizilazi iz posljedice koju takmičarski duh proizvodi, a to je konstantno upoređivanje sa drugima. U tome leži srž problema.
Recept za sreću nije pronađen, ali stopostotni recept za nezadovoljstvo svakako predstavlja poređenje sa drugima.
Poređenje sa drugima, izvor je beskonačnog nezadovoljstva, jer uvijek postoji neko ko je pametniji, obrazovaniji, načitaniji, ljepši, zgodniji, viši, bogatiji, talentovaniji, spretniji, neko ko je više proputovao i lista se nastavlja u nedogled.
Ovo poređenje sa drugima, razvija se kod djece u školskom uzrastu, kada se počinje razvijati pritisak uspjeha. Nažalost, većina roditelja je sklona ovom poređenju svoje djece sa drugom djecom, prenoseći na vlasitu djecu ovaj obrazac ponašanja, koji su oni naslijedili od svojih roditelja i tako se stvara začarani krug iz kojeg se teško izlazi.
– Kako Marko može imati sve petice iz matematike, a ti ne možeš ni trojku dobiti.
– Pogledaj kako Jelena oblači ove haljine veselih boja, zar ti uvijek moraš nositi te tmurne boje?
– Maja je već naučila skuvati ručak, a ti ni krastavac ne znaš oguliti.
Zvuči poznato? Ovo su samo neki od mnogobrojnih primjera kako roditelji porede svoju djecu sa drugom djecom.
Mnogo puta sam osjetila slično na svojoj koži, a veoma dobro se sjećam ovog primjera: Ona je dala sve ispite na godini iz medicine, a ti ponavljaš godinu na politikologiji. Bile su ove riječi moje majke. Iako znam da je ovim riječima željela da izazove inat kod mene i trgne me iz stanja pasivnosti u kojem sam bila tada, nije bila svjesna koliko me je povrijedila.
Ova poređenja bole, ruše samopouzdanje, uništavanju samopoštovanje, postaju način funkcionisanja.
I tu dolazimo do društvenih mreža, bez obzira da li se radi o Instagram-u, Facebook-u, Twitter-u, Tik Tok-u, YouTube-u itd., sve ove društvene mreže su omogućile da upoređivanje sopstvenih života (postignuća, sposobnosti, znanja, materijalnih dobara…) sa tuđim životima, postane glavni način funkcionisanja.
Većina nastoji prikazati svoj život apsolutno savršenim, poput razglednice ili naslovne strane magazina. Svakodnevno upoređivanje i takmičenje, iscrpljuje ne samo duhovno nego i fizički, naglašavajući formu i ambalažu, potpuno potiskujući suštinu vodeći u jednu emocionalnu otupljenost, otuđenost sa dubokim nezadovoljstvom kao dijagnozom.
Društvene mreže su te koje su ovo “poređivanje sa drugima”, učinile otvorenim i dostupnim kao nikada prije, par klikova, postova i lajkova i takmičenje počinje. Više nema pravog uživanja u putovanju, jer u vazduhu je stalni pritisak da se napravi savršena fotografija tog prizora koji oduzima dah, u suprotnom, kao da se ništa nije desilo, kao da nigdje nismo bili i ništa nismo radili. Nije “dovoljno” otputovati u susjedni grad, susjednu državu, putovanje mora biti “egzotično” ili ništa “ne vrijedi”.
Zato je neophodno da shvatimo da se trebamo upoređivati samo sa sobom, sa onim gdje smo bili prije, a gdje smo i šta smo postigli sada. Jedina osoba sa kojom se takmičimo smo mi sami.
Niko od nas se ne rađa sa istim početnim pozicijama, sa istim fizičkim i intelektualnim kapacitetima, sa istim talentima, sve je to jedna velika lutrija prirode, zbog toga je i svako poređenje sa drugima ne samo štetno po mentalno zdravlje, nego potpuno besmisleno.
Jedini ispravni način je isključivo poređenje sa samim sobom.
Da, vrijedim, osnov je samopoštovanja i zdravog odnosa prema samom sebi. Da, vrijedim, odraz je ljubavi prema sebi. Ljubav prema sebi, osnov je prihvatanja sebe. Prihvatanje sebe, osnov je zdravog funkcionisanja.
Pratite ”Micro mrežu”:
