Noćas sam usnila divan san.
Nikad mi nije bilo draže spavati. Sve sam imala u svojim rukama. Cijeli svijet je bio samo moj.
Sve je bilo u ružičastim tonovima. Bez straha, pucnjave i umiranja. Bez čudnih bolesti i virusa.Djeca su imala potpunu slobodu. Ucionice su bile pune đaka i nastavnika. Ljudi su se slobodno kretali po ulicama. Djeca su veselo skakutala pokraj svojih majki. Lica tih majki su imala najljepše osmijehe.
Njihove oči su sijale kao najveće buktinje.Parkovi puni šarenila cvijeća i leptirova.Na klupama veseli naši stariji sugrađani cvrkutrali su svoje uobičajene teme. Prisjećali su se svoje mladosti i nekih svojih nestašluka. U snu je sve bilo toliko nestvarno. Političari više nisu postojali.
Nestalo je svađanja, prepucavanja i ratovanja. Svi su živjeli u slozi. Komšija je sa komšijom bez obzira na vjeru i nacionalnost svaki dan se družio. Jeli su i pili zajedno. Zajedno su i djecu odgajali. Zajedno ljetovali i zimovali. Samo su djeca imala moć i sve se vrtilo oko njih. Bila je to prava bezbrižna zemlja. Uživala sam toliko u svojim snovima da mi je bilo žao kad sam čula mamu kako me zove i budi. Žao mi je što se sve promijenilo,a do juče je bilo baš kao u snu.
Svaki dan poželim da se sve što brže završi i da se vratimo u normalan životni tok. Ništa nije nemoguće, samo se svi moramo malo više potruditi. Više se voljeti, cijeniti i poštovati.
Rad Mihaele Golić (JU OŠ ”Danilo Borković” IX-4) za konkurs ”Gradiško proljeće” Kulturnog centra Gradiška.
