Da se saosjećajnost i empatija uče u ranim godinama života, svojim primjerom pokazuje desetogodišnja Zorana Mihajlović iz Prnjavora, učenica Osnovne škole “Branko Ćopić”, koja je odličnim uspjehom završila četvrti razred.
Mala Zorana je strpljivo, ne govoreći nikome o svojoj odluci, godinu dana puštala kosu da naraste da bi je donirala za osobe oboljele od malignih bolesti, jer se i sama uvjerila, iz prve ruke, o kakvoj se lavovskoj borbi radi.
Upravo se s karcinomom dojke bori majka ove djevojčice Zorica Mihajlović, koja za “Nezavisne novine” kaže da je Zorana od svih krila svoju odluku da donira kosu.
“Ja već nekoliko godina vodim borbu sa karcinomom dojke, trenutno sam dobro, iza mene je 15 zračenja i za sad je, hvala bogu, sve u redu, ali i dalje sam u fazi borbe. Kada sam saznala od kćerke da želi da donira kosu, ispričala mi je da ju je strah da će mi zbog hemioterapija opasti kosa i da ona želi svoju kosu da donira da bi meni napravili periku, a ako ne meni, onda nekome ko je ostao bez kose”, priča Zorica i izvinjava se jer joj glas podrhtava.
Ističe da joj je kćerka sve ispričala kada je procijenila da joj je kosa dovoljno duga i zamolila je da odu do frizerskog salona da izmjere dužinu kose.
“Prvi put kada je mjerila kosu nije bila dovoljno duga, pa se u tom momentu rasplakala, ali sam joj rekla da ne tuguje i da ćemo poslije vidjeti šta ćemo uraditi. Kada smo došle kući, ona je bila uporna u svojoj odluci da želi da donira kosu i da joj ne smeta da kosa bude kraća nego što je planirala. I tako je i bilo, darovala je kosu, i rekla mi je da će je pustiti ponovo da naraste da bude još duža i da obraduje bar jedno dijete koje je ostalo bez kose”, priča Zorica.
Ističe da nije mogla vjerovati da djevojčica od deset godina razmišlja na način kao njena Zorana i da se sama informisala o doniranju kose.
“Od nje sam saznala da je potrebno bar šest donacija za jednu periku, što ja nisam znala, i iskreno sam bila bez riječi kad sam slušala kako ona meni to sve objašnjava. Vjerujte da sam oplakala i njeno šišanje i kada mi je ispričala da želi da donira kosu. Dok je bila kod frizerke, ja sam se sakrila da ona ne vidi moje suze, jer me bio strah da se i ona ne rasplače”, priča Zorica i napominje da nema riječi koje bi opisale ponos koji osjeća.
Dodaje da nije očekivala da će joj se javiti neko iz medija, jer kako je istakla, Zorana je to od srca uradila, ne znajući da će o tome biti riječi van njihove kuće.
“Međutim, ako njen čin stimuliše još nekoliko osoba na doniranje kose, onda je to dobra stvar. Ja i moja porodica smo ponosni na našu Zoranu, koja je pravi anđeo čuvar svog brata Luke, koji je slabovid i njegova sestra je njegov cijeli svijet”, rekla je Zorica.
Da su mališani koji pohađaju OŠ “Branko Ćopić” i te kako informisani o doniranju kose, potvrđuje primjer Gojka Simića i Marije Moravac, koji su završili treći razred u ovoj obrazovnoj ustanovi, a o kojima su “Nezavisne” ranije pisale, kada su u februaru i aprilu takođe donirali kosu za oboljele od malignih bolesti.
Da u ovoj školi učenicima često govore na temu doniranja kose, potvrdila je za “Nezavisne novine” Mirjana Milašević Stojčić, učiteljice male Zorane, koja je i prije majke znala šta je njena učenica naumila da uradi.
“Nismo širile priču u odjeljenju, a nakon što je mali Gojko donirao kosu, onda smo više i pričali o tome i kako je to jedan predivan humani gest koji je vrlo poželjan. Nadam se da će i ostala djeca nakon Gojka, Marije i Zorane da se odluče na ovaj potez. Već početkom septembra i sa novom školskom godinom svakako ću ponovo o tome pričati i pominjati u razredu, što bi se reklo, da im to provučemo kroz uši”, priča Milašević Stojčićeva.
Dodaje da je Zorana odlična učenica, kao i da je bila aktivna u dramskoj sekciji, da voli da pjeva i recituje.
“Malo je ponekad uhvati tuga, pogotovo kada je mama imala operaciju prošle godine, pa smo joj svi zajedno dizali moral. Svaka čast Zorani, koja je divno dijete, ali i njenoj majci, koja se bori, sve stiže sama sa dvoje male dece, jer suprug radi kao vozač kamiona i dolazi povremeno. Zoranin mali brat u septembru kreće u prvi razred i Zorica je tražila da ima mentora, tačnije asistenta, jer ne vidi dobro, što joj nije odobreno. Navodno samo oni koji potpuno ne vide imaju pravo na asistenta, tako da ju je i to malo razočaralo, ali nadam se da ćemo nešto promijeniti u ovoj državi, jer takvim porodicama treba dati podršku”, zaključila je Milašević Stojčićeva.
