“Mogu ti reći, ovi Đokovići teški, u p… m…., ufff. Znaš, ljudi to doživljavaju na emocije, ali kad uđeš u posao, auu… Ciganija poprilična, mogu ti reći…” – reče naš predsjednik i ostade živ.
Imao je jadan jednu neprospavanu noć zbog RTS-a. Radio televizija Srbije je kriva, što on nije razmišljao o tome šta priča, kome priča i gdje se nalazi, u vremenu u kojem više niste sigurni ni u svom kupatilu kada se tuširate jer ne znate je li komšija sa balkona spustio svoj telefon na selfi štapu do prozora vašeg toaleta, a ne u studiju jedne televizijske kuće.
No, prebacivanje odgovornosti na druge nam je oduvijek u krvi, isto onoliko koliko i tračarenje. Koliko god nam se nekad kao običnim smrtnicima činilo da je “elita” bilo kog društva opterećena nekim “bitnim” stvarima i nema vremena za priču “iza leđa”, ovo je tipičan dokaz da je u tom svijetu ima, isto koliko i u onom našem, ali da je za Đokoviće nešto ovako rekao neko od nas, to uopšte ne bi bio problem. Ne bi bio problem ni da je to rekao neki Đokovićev rival, niti neko od radnika sa gradilišta, ili bilo koji građanin Banja Luke koji mu je tražio autogram, pa je nakon što je okrenuo leđa, ovako nešto prokomentarisao, ali je problem kada to kaže predsjednik Republike Srpske, i to pred kamerama državne televizije Srbije.
Da je to rekao nekome od svojih članova porodice ili Željki Cvijanović, među četiri zida, ni to ne bi bio veliki problem, jer danas niko za to ne bi znao, a što ne znaš to te i ne boli. Svi mi pomalo tračarimo, ali treba da pazimo gdje, s kim i kada, i u ovom slučaju da dobro vodimo računa koga to tračamo.
Kako je ovaj snimak procurio u javnost je sasvim drugi par opanaka. Iskreno, da ne bude da branim Dodika, jer zaista nemam tu namjeru, ovo što se desilo je izuzetno neprofesionalno. Ne saopštiti gostu u studiju da su kamere u punom gasu, te pustiti ga da iznosi svoje lične stavove o nekome, a potom taj snimak poslati u javnost, je nešto, što bi se moglo oprostiti mediskoj kući čiji gledaoci žude za skandaloznim informacijama sa estrade ili rijaliti emisijama, ali ne i jednoj državnoj televiziji koja bi trebala da pravi jasnu selekciju sadržaja koji će prikazati ili da poštuje novinarsku etiku, koja je ovdje očigledno zaboravljena.
Šta god da je napravljeno, sada nema povratka, a šira javnost je jedva dočekala ovakvo nešto, da raskrinka našeg predsjednika kao nekog ko je licemjeran. Isrkeno, meni je ovo bilo više skandalozno jer je opsovao, mada mu se to i prije dešavalo, zatim jer je uvrijedio Rome, a potom jer je svoje mišljenje iznio tu gdje jeste.
To da političari, biznismeni, poslovni partneri, kolege, misle loše jedni o drugima, ali se ipak smješkaju jedni drugima zbog poslovnog ili nekog drugog interesa, nije ništa novo. Prodavač u marketu mora da se smješka kupcu koji je neodlučan, drzak, previše zahtjevan, čak i agresivan, da bi prodao neki proizvod, a najradije bi ga poslao u onu Dodikovu psovku na početku teksta.
Mi se čudimo što se to dešava među ljudima koji obrću veliki novac. Prosto, to je biznis. Ne znam ni kako je nekome palo na pamet da je to iskrena ljubav. Naravno da nije, kao što ni ono pljuvanje političara između sebe nije iskrena mržnja. Sve se to radi da bi se nešto dobilo. Nekada se vole da bi zaradili novac, a nekada se mrze da bi pokupili vaše glasove. Čast onim izuzecima što su iskreno pristupili svojoj borbi, pa su poludjeli od te iskrene ljubavi ili iskrene mržnje, boreći sa vjetrenjačama, ali takvih je zaista malo. Taj mali broj takvih ljudi, svakako nikada nismo ni uzimali za ozbiljno. Ljudi više vole da ih slatko lažu, nego da čuju gorku istinu.
Postoje razne špekulacije vezane za objavljivanje ovog snimka, a jedna od njih je da iz svega stoji Aleksandar Vučić. Da li je to istina ili ne, to naravno nikada nećemo saznati, ali to da je jednan moćnik iz nekog razloga sabotirao drugog, me tjera na razmišljanje o ljudskom egu. Dodik je u svom saopštenju nakon svega, rekao da je činom RTS-a, povrijeđen. Naravno da jeste, neko je izigrao njegovo povjerenje, ali ja sam sigurna i da je bio bijesan kao ris. Zašto? Zato što se neko usudio da to uradi njemu. Moć, vam daje krila. Kada imate moć, vi možete da radite šta hoćete. Vi birate kako je koristite. Držite konce u svojim rukama, upravljate, kreirate svoju realnost, kreirate, bar u ovom slučaju, realnost stanovnika čitave jedne republike. U početku ste oprezni, ali vremenom oprez nestaje, jer vam se čini da ste nedodirljivi. I upravo kada se opustite, dešavaju se ovakve situacije. Ljudi smo, nismo bogovi. Svi imamo svoje slabe strane. Kod glavnog aktera ove priče, ono što ga je doveo u neprijatnost je isto ono na šta dobija izbore. Njegova spremnost da o svakome kaže šta misli bez cenzure, na mitinzima predizbornih kampanja dobija ovacije naroda. Razlika u ova dva slučaja je to što se na mitinzima bira izgovoreno sa ciljem da nas hipnotiše jer zna šta želimo da čujemo, a ovo je ipak nešto što je rečeno bez namjere da mi to saznamo.
Da li će se o ovome pričati još dva dana ili dva mjeseca u ovom trenutku ne znamo. Sigurna sam da će se u jednom trenutku zaboraviti kao i sve što se zaboravi, naravno, pod uslovom da u narednih par dana ne bude novih skandala od strane iste osobe. Ono što ne bi trebali da zaboravimo su ove lekcije na koje nas je Dodik svojim primjerom podsjetio, a koje mi već znamo.
