Bobanin život se zauvijek promijenio 27. jula 2000. godine. Sa samo dvadeset godina, ona i njena mlađa sestra Dragana, tada petnaestogodišnjakinja, u istom trenutku ostale su bez oba roditelja. Nastradali su na paraglajdingu, pred očima svojih kćerki.
Da za Bobana Kozić iz Dušanova, pored Gradiške ne postoje baš nikakve prepreke, pokazala je još jednom osvojivši srebrnu medalju na Svjetskom prvenstvu u paratekvondou u Turskoj i obezbjedivši plasman na Olimpijske igre u Tokiju, koje se održavaju 2020.godine.
Za Buku kaže da se osjeća fantastično, te da je uživala u svakom trenutku provedenom u Antaliji.
“Čestitke stižu sa svih strana i zaista je teško naći prave riječi kako bi opisala osjećaje koji me obuzimaju. Što se samog takmičenja tiče, takmičara i same organizacije prvenstva prepuna sam najljepših utisaka i spremna za sve novo što me čeka jer ovim uspjehom sam, nadam se, obezbjedila plasman na Olimpijske igre u Tokiju, koje se održavaju 2020.godine, i naravno, nadam se istom ili boljem uspjehu”, kaže za Buku Bobana.
Ove sjajne rezultate Bobana je postigla zahvaljujući predanom radu i podršci ljudi oko sebe.
Kao dijete sve do nesreće, u kojoj je izgubila šake, trenirala je karate, a od početka prošle godine odlučila se ponovo vratiti sportu i to paratekvandou.
Već sa svog prvog takmičenja, Paratekvondo prvenstva Srbije, koje je u maju prošle godine održano u Beogradu, vratila se okićena zlatnom i bronzanom medaljom.
“Mnogo toga dugujem svom matičnom klubu Tigra iz Beograda i treneru Aleksandru Goloviću koji me je pronašao. On je jedan veliki profesionalac, koji od 2015. godine radi sa licima sa invaliditetom.Tu su naravno i ljudi iz Gradiške gdje se najčešće i odvijaju moji treninzi gdje trčim i vježbam- Dragan Kasagić sa kojim radim kondicione treninge i naravno moj suprug Jovan koji mi je velika podrška u cijeloj ovoj priči i sa kojim vježbam tehnike udaranja”, ispričala nam je Bobana koja je na Svjetskom prvenstvu nastupala za reprezentaciju Srbije, obzirom da BiH još uvijek nema paratekvondo savez.
Sva takmičenja iziskuju i finansijske troškove, a njoj su punu podršku za sada pružili opština Gradiška i organizacija UDAS, te se i za dalja takmičenja na koja bude išla nada takvoj saradnji.
Bobanin život svima nama može da bude inspiracija jer nije dozvolila da je slome tragedije, nakon što joj se život zauvijek promijenio 27. jula 2000. godine. Sa samo dvadeset godina, ona i njena mlađa sestra Dragana, tada petnaestogodišnjakinja, u istom trenutku ostale su bez oba roditelja. Nastradali su na paraglajdingu, pred očima svojih kćerki.
Svaka čast Bobana! Držimo palčeve za dalje borbe i uspjehe.
/6yka/
