Kada su otišli, Dragoslav je sjeo i ponovo napisao poruke uz vodu i mlijeko za djecu, a uz pripremljena drva i šibice poruku da se ako neko navrati slobodno ugrije i pazi da ne izazove požar. Na vrata je stavio “Otvoreno 0-24”.
Dragoslav Šinik je tog jutra, 31.12. krenuo iz svoje kuće do vikendice u okolici Mrkoplja, nadomak Gradiške. Htio je da provjeri da li je sve u redu, jer mu je prije par dana provaljeno u vikendicu.
Prizor koji je zatekao izlazeći iz automobile pamtiće, kaže, cijeloga života. Pred vratima je stajala djevojčica, ista njegova kćerka Sara. Identična, kaže. U prvi mah je pomislio da to i jeste ona, ali ga je zdrav razum podsjetio da je Saru prije pola sata ostavio kući.
I djevojčica je zasigurno bila iznenađena, pa je utrčala u kuću, a Dragoslav je krenuo za njom.
U kući ih je bilo 23, priča za Buku Dragoslav, 8 odraslih i 15 djece. Nije se uplašio, nije ih otjerao, nije se ni naljutio.
Ništa od toga Dragoslav nije uradio, niti pomislio jer je vidio ljude u nevolji, promrzle i gladne, vidio je iscrpljenu djecu, koja su se sa tako malo godina susrela sa teškim izazovim i lutanjima čiji kraj se ne nazire.
Vratio se do auta, uzeo paketiće koje je tog dana planirao podjeliti nekoj drugoj djeci i dao ih svojim malim iznenadnim gostima.
“Bili su vidno isrcpljeni i odrasli i djeca. Saznao sam da su svi iz Bagadada, i da traže neki bolji život. Odvezao sam se do grada kupio vode, mlijeka, nešto hrane i dao im. Zamolili su me za lijekove jer su neka djeca imala temperature, što sam i učinio. Bio sam jako potresen njihovom nezvijesnom sudbinim, a naročito tom malom djecom. Svi su, naknadno sam saznao naredno jutro evidentirane od strane držvne granične službe, imali su papire da su prijavljeni u Sarajevu i tamo su upućeni autobusom”, priča za Buku Dragoslav i skromno dadaje da nakon tog prvog susreta sa izbjeglicama iz Iraka ima samo jednu želju- da ni jedno dijete više nikada ne spava pod vedrim nebom na – 10 stepeni.
Kada su otišli, Dragoslav je sjeo i ponovo napisao poruke uz vodu i mlijeko za djecu, a uz pripremljena drva i šibice poruku da se ako neko navrati slobodno ugrije i pazi da ne izazove požar.
Taj njegov ritual traje od kada je prvi put zatekao provaljena vrata u vikendici, dječije pelene u jednom ćošku, a u drugom blatnjavu odjeću. Shvatio je odmah, da je riječ o migrantima, i da ako bude zaključavao da će vrata uvijek biti polomljena, a oni gladni, žedni i promrzli.
Od tada vrata vikendice ne zaključava. Na njih je stavio natpis “Otvoreno 0-24”.
“Ne zamjeram im što su provalili u vikendicu, jer vjerujem bi i sam sa ozeblim djetetom u rukama pokušao naći sklonište i ugrijati ga. Zato sam se i odlučio ostaviti otvorena vrata i sve pripremljeno. Jer to su ljudi u nevolji, sve ih više stradava, a i sve više država ih želi što dalje od svojih granica. Teška je njihova priča, nismo ni svjesni koliko, a najgore od svega je što se nikakvo riješenje ne nazire i što u oblasti migracija vlada pravi haos”, iskren je naš sagovornik.
Svako ko poznaje Dragoslava ovim gestom nije ostao iznenađen jer riječ je o čovjeku koji se već duži niz godina lavovski bori za neku humaniju i ljepšu bosanskohercegovačku svakodnevnicu.
Pokrenuo je rješavanje mnogih problema u svojoj lokalnoj zajednici, a prošle godine mu je pošlo za rukom da animira brojna udruženja, kompanije, ali i sugrađane koji su ugostili 1700 porodica iz cijele bivše Jugoslavije i time nesumljivo pokazali da su spremni da pomognu, samo ih neko treba potaknuti.
Nadamo se da će i ova Dragoslavova gesta imati sličan učinak, da će se prije svega nadležne institucije aktivnije uključiti u riješavanje pitanja migranata I izbjeglica, ali da će se i svijest naših ljudi polako mijenjati.
Voda, hrana, prenoćište, topla riječ, osmjeh, razumjevanje…, onoliko koliko ko može. I onda će taj dan, u ovim haotičnim vremenima, imati puno više smisla.
/6yka/
