Na fotografiji je trogodišnji Arslan Dević, dječak koji boluje od rijetkog oboljenja – markofag i koji ne može živjeti bez lijeka Kineret. A lijeka u Bosni i Hercegovini nema. Nadležne institucije, koje ovo nikako nisu smjele dozvoliti, ne poduzimaju apsolutno ništa, a nezaposlenoj i samohranoj majci, te aktivistima koji su se uključili u rješavanje ovoga problema iz dana u dan ponavljaju da su takve administrativne procedure i zakoni. Portal Buka je takođe tražio odgovore, prvi put 10.11. od Fonda zdravstvenog osiguranja USK , drugi put 10.12. i od Fonda i od resornog ministarstva zdravlja. Bezuspješno – niko se nije udostojio ni javiti, ni objasniti zašto se trogodišnje dijete našlo u ovakvoj situaciji i zašto ne čine ništa da promijene procedure koje očigledno ne funkcionišu.
Jer svakoga u ovoj zemlji trebalo bi da uplaši činjenica da je Arslan danas živ samo zahvaljujući humanim ljudima koji su se posljednja dva mjeseca organizovali, kupovali i dostavljali lijek iz Hrvatske.
“A šta će biti već u januaru”, pita se već danima aktivista i humanitarac iz Gradiške, Dragoslav Šinik, koji je od pojave pandemije, zbog nestašice pojedinih lijekova, povezao na stotine ljudi iz regiona, kako bi djeca u BiH nastavila nesmetano da ih dobijaju. Upravo je Šinik i dostavio lijek oba puta.
Za BUKU podsjeća da je problem nastao kada je Fond zdravstvenog osiguranja USK izdao rješenje da se uplate sredstva za lijek po predračunu apoteke u Velikoj Kladuši u iznosu od 3.188 KM. Nažalost, apoteka ga je obavijestila da ne može nabaviti ovaj lijek, pa je tražio u susjednim zemljama i našao u Hrvatskoj, gdje njegova cijena iznosi daleko manje – 2.250.00 KM. Nakon toga se Fond u USK izjasnio da ne može plaćati sredstva za lijek u inostranstvu, niti može novac dati porodici kako bi oni platili traženi iznos. Stoga je Šinik odlučio da putem društvenih mreža obavijestiti javnost i u rekordnih sat vremena nakon objave, novac za lijek je prikupljen.
“Ljudi su se javili i prikupljeno je 2.250.00 KM, kolika je njegova cijena u Hrvatskoj. Opet sam 5. decembra ponovo zamolio prijatelje, čak i posuđivao novac da kupim lijek i dostavio ga Arslanu. Ali ovo nije nikavo rješenje, jer terapiju dječak mora primati svaki dan. Institucije postoje da rade u interesu građana, institucije se trebaju brinuti o našoj djeci i svima nama. Evo juče sam po ko zna koji put opet zvao Fond da pitam kada će i hoće li uopšte nešto poduzeti da Arslan nesmetano dobija lijek, a oni mi kažu bićete obaviješteni putem medija. Strašna je situacija za cijelu porodicu, jer dani prolaze, a strah raste, jer se boje da već u januaru dijete neće imati lijeka”, priča za BUKU Šinik.
O tome kako je sa strahom dočekivati svaki novi dan najbolje zna Selvedina Dević, Arslanova majka, koja ne može sakriti suze zbog humanih ljudi koji su pomogli njenom sinu, ali i zbog institucija koje su je dovele u bezizlaznu situaciju: “Arslan ima jako rijetko oboljenje markofag, koje nagriza jetru i kosti. Dugo je trebalo da se uspostavi prava dijagnoza, obišli smo mnoge ljekare širom BiH, išli i u Tursku, jer su ranije Arslanu davali šansu da će preživjeti još godinu, dvije. Za pomoć sam se obraćala na sve strane, išla i kod načelnika, sve bezuspješno, kažu mi “veliki je to novac, ne možemo ti gospođo pomoći”. Onda se vratim kući i plačem, jer sam bespomoćna, jer moje djete zbog administrativnih procedura ne može dobiti lijek i jer mislim da će umrijeti. Ustajem noću samo da provjerim da li je živ. Jedini koji su mi pomogli jesu sugrađanin Ermin Karić i Dragoslav Šinik iz Gradiške, koji su javnim objavama ukazali na ovaj problem. I neizmjerno im hvala jer smo svi na rubu snage, Arslanu nema života bez ovog lijeka, svaki dan treba primiti injekciju u naredne dvije do tri godine. Procjena je ljekara da će nakon ovog perioda Arslan potpuno ozdraviti. Ali trebamo lijek naredne dvije do tri godine”.
Upravo zahvaljujući sugrađaninu Erminu Kariću, Arslan je i otišao u Tursku, gdje mu je konačno i uspostavljena valjana dijagnoza. Karić nam kaže da je samo u ovoj i prošloj godini blizu 600 000 eura odnio u Tursku da se naša djeca liječe. Sva sredstva su prikupljena preko društvene mreže Facebook: “To samo po sebi govori kakav je odnos naših institucija prema našoj djeci, prema njihovom zdravlju. Evo samo u slučaju Arslana svaki mjesec za lijekove treba dati 1200 eura. Ovo treba riješiti sistemski, mijenjati zakone i odluke, a ne da djecu liječimo skupljajući novac preko društvenih mreža.”
Svi smo izgleda svjesni da se zakoni i odluke moraju mijenjati ukoliko ne doprinose rješavanju problema. Svi, osim institucija. Poražavajuće.
/Buka/