„Da mi je dobiti njemački jackpot, odmah bih otvorio agenciju za izvoz mladih iz BiH.“, riječi su doktora veterine koji je napustio svoju zemlju, u namjeri da potomstvu obezbijedi bolje sutra.
Država bi mu vjerovatno dala finansijki podsticaj, posebno za one mlade koji nisu politički angažovani, a školovali su se i imaju dobar prosjek, jer drugačije ne mogu uspjeti.
Džaba vam mladi, a džaba i tebi, doktore. To što si završio jedan od težih fakulteta, što si ekspert u svojoj struci, što si čitao, vježbao, ulagao u sebe, i to ti džaba. Bio si politički angažovan prije deset godina, ali je u odnosu na tebe i tada neko imao prednost. Vjerovatno neki „rođak sa sela“ kojem si spasio krmaču, jer neuk nije znao sam, a i ne treba da zna.
Džaba ti, doktore, sto si improvizovao i snalazio se kako bi spasio nečiju stoku, kućnog ljubimca, mače sa ulice, u nedostatku instrumenata potrebnih za rad. I to što sada Nijemcima objašnjavaš da sa litrom ulja mogu pomoći nadutoj kravi kada nemaju adekvatan lijek, džaba ti doktore, ovdje to ne cijeni onaj ko treba.
Šteta je što takva osoba mora otići, da bi mogla uspjeti u ostvarenju jedne od osnovnih ljudskih potreba, a to je sigurnost svoje porodice. Jezivo je što moraš zbog toga biti daleko od njih. Dobro je što si takav kakav jesi, jer za sebe ne moraš da brineš, a i djeci ćeš dati ono što im treba, pa makar iz tuđine. Ovdje je džaba, a tamo je plaćeno.
Tužno je, doktore, što nisi jedini. Takvi odlaze svaki dan. Odlaze, ne osvruću se, ne zato što odlaze u bolje, nego zato što ostavljaju svoje. Ne zato što žele, odlaze, jer moraju. Jer džaba im fakultet i prosjek, džaba im znanje i profesionalan pristup, džaba im angažman u struci, kad nisu angažovani u stranci.
