Živimo u kapitalističkom sistemu, tj. ekonomskom sistemu u kome vlasnici kapitala iznajmljuju radnike da proizvode dobra i usluge radi sticanja profita. Postoje različite teorije shvatanja kapitala, kao i prednosti i mane samog sistema. U ovom članku fokus će biti pitanje održivosti.
I Rast ili razvoj?
Društvena reprodukcija je proces stalnog obnavljanja proizvodnje, gdje su faktori proizvodnje zemlja, kapital i rad. Karl Marks je smatrao da kapitalisti ostvaruju profit eksploatacijom ljudskog rada, a danas je ta situacija drugačija, u smislu da se sada eksploatišu oskudni Zemljini resursi (ugalj, metali, nemetali…).
Potrošačko društvo, nakon zadovoljenja osnovnih ljudskih potreba, želi da zadovolji i ostale, kada dolazi do ekstenzivnog i intezivnog rasta, kao i rasta ekonomskih potreba. Nije nam dovoljan jedan par patika, hoćemo tri; izašao je novi model mobilnog telefona, kupujemo ga, iako ovaj koji koristimo još uvijek radi; plata na novom radnom mjestu je viša, uzimate novi automobil.
Osobu možemo posmatrati i kao induvidualca i kao potrošača i u oba slučaja ona će htjeti više, veće, bolje. Sistemska perspektiva pokazuje da je pravac globalnog ekonomskog razvoja uhvaćen u dvostrukoj dinamici rastuće društvene nejednakosti i produbljivanja ekološke degradacije. Da li je za ljudski prosperitet stvarno potreban rast privrednih aktivnosti i da li je PDV prava mjera vrijednosti?
II Različite teorije
Danas ekonomisti sa lakoćom raspravljaju o ekonomskoj efikasnosti, produktivnosti i rastu, kao da su te vrijednosti same po sebi razumljive, dok oklijevaju da govore o pravdi, jednakosti i pravilima. Čileanski ekonomista Manfred Maks Neaf je predložio da se razvoj fokusira na ostvarivanje niza osnovnih ljudskih potreba – kao što su izdržavanje, učešće, kreativnost i osjećaj pripadnosti. Međutim, ove i slične alternativne teorije su odbačene kao osjetljiva škola „humanističke ekonomije“.
Indijski ekonomista Amartija Sen smatra da fokus razvoja treba biti na „napredovanju bogatstva ljudskog života, a ne na bogatstvu ekonomije u kojoj ljudska bića žive“. Umjesto davanja prioriteta metrikama kao što je PDV, cilj bi trebao da bude povećanje sposobnosti ljudi – da budu zdravi, osnaženi i kreativni – kako bi mogli izabrati da rade stvari u životu koje cijene. A ostvarivanje tih sposobnosti zavisi od toga da ljudi imaju pristup osnovnim potrebama: od hrane, zdravstvene zaštite i obrazovanja do lične bezbjednosti i političkog glasa.
III Linearna ekonomija
Od industrijske revolucije, pa sve do danas ekonomija funkcioniše po linearnom principu korištenja materija – uzeti, napraviti, koristiti i baciti. Primjećujemo sličnost s postupkom društvene reprodukcije – proizvodnja, razmjena, raspodjela i potrošnja. U obzir se ne uzimaju energija i materijali od kojih zavisi ekonomska aktivnost, niti društvo u kojem se te aktivnosti odvijaju.
U toku proizvodnje i nakon potrošnje javljaju se eksternalije, najčešće negativne, na koje utiče fiskalna politika. Neke od metoda kontrole eksternalija su stimulisanje prava privatne svojine, oporezivanje djelatnosti koje proizvode eksterne troškove i stimulisanje djelatnosti koje dovode do eksterne koristi, kao i zakonsko regulisanje eksternalija. Ekološki podsticaji mogu biti efikasni – stvaranje dnevnih navika korišćenjem automatizovane slavine, tajmera za tuširanje i osvjetljenja koje se aktivira pokretom, vožnja bicikla u gradskim zonama – tada dolazi do značajnog smanjenja upotrebe vode i energije.
Tom Krompton i Tim Kaser tvrde da kada je u pitanju stvaranje duboke i trajne promjene društvenog i ekološkog ponašanja, najefikasniji pristup je upravo povezivanje sa vrijednostima i identitetom ljudi, a ne sa njihovim džepom i budžetom. Iako ove metode funkcionišu u razvijenim državama, pitanje je da li se iste mogu koristiti i tamo gdje je lošiji životni standard. Takođe, u praksi ove metode nekad ne uspjevaju , pogotovo kada se radi o multinacionalnim kompanijama koje lobiraju vlast za što bolji položaj.
Na korporacije utiče zakon oskudnosti, kada shvate da su ograničeni Zemljini resursi, njihovi faktori proizvodnje (pamuk, svila, ugalj..). Sve je veći uticaj „zelenog brendiranja“ proizvoda, kada su potrošači spremnim da plate premijum cijenu za ekološki prihvatljive proizvode. Motivisane ovakvim zelenim pozicioniranjem, takve kompanije upoređuju svoj napredak u odnosu na konkurente u industriji. O ovoj i temi „greenwashing“ se treba posebno raspravljati.
IV Cirkularna ekonomija
Ultimativna promjena iz degenerativnog u regenerativni sistem bi bila kružna ekonomija. Kružna ekonomija održava materijale, proizvode i usluge u opticaju što je duže moguće. Ima za cilj eliminaciju otpada kroz vrhunski dizajn materijala, proizvoda i sistema, tako što smanjuje upotrebu materijala, redizajnira materijale, proizvode i usluge kako bi bili manje intenzivni u pogledu resursa i ponovo preuzima „otpad“ kao resurs za proizvodnju novih materijala i proizvoda. Pokreće se obnovljivom energijom – iz solarne energije, vjetra, talasa, biomase i geotermalnih izvora. Svi materijali se dijele u dva ciklusa hranljivih materija: biološkim hranljivim materijama kao što su zemljište, biljke i životinje i tehničkim hranljivim materijama kao što su plastika, sintetika i metali.
V Promjena kreće od nas
Da bi ovaj metod kretanja materija funkcionisao potrebno je da se uravnoteže uloge tržišta, zajednička dobara i države. Poziva se na redefinisanje svrhe poslovanja i funkcija finansija. I zahtjeva se metrika koja prepoznaje i nagrađuje regenerativni uspjeh. Ako se samo nekoliko preduzeća odluči da posluje po sistemu kružne ekonomije, to neće donijeti dobre rezultate – individualni pristup nije moguć, potrebno je obuhvatiti cijeli sistem. Jedan proizvođač posluje kružno, dok drugi i dalje linearno. Prvi se trudi da povrati svoje korišćene proizvode, kao što su automobili i/li odjeća, kako bi povratio i ponovo upotrijebio njihove dijelove i materijale, dok drugi za to vrijeme proizvede duplo više proizvoda.
Mi smo najdruštvenija vrsta, zavisimo jedni od drugih tokom cijelog života. Trebamo vjerovati i sarađivati jedni sa drugima da bi postigli cilj koji niko od nas ne bi mogao sam. Imamo različite uloge u privredi – kao zaposleni, građani, preduzetnici, komšije, potrošači, birači, roditelji, saradnici, takmičari i volonteri.
Uloga ekonomiste je ključna: da osmisli ekonomske politike i institucionalne inovacije – za preduzeća i finansije, za opšte dobro i državu, koje će razviti izuzetan potencijal cirkularne ekonomije i regenerativnog dizajna. Ekonomski razvoj mora postati više fokusiran na razvoj ljudi, zajednice i kapital malih preduzeća, jer od njih zavisi dugoročna vitalnost privrede. Održivi razvoj predstavlja integralni ekonomski, tehnološki, socijalni i kulturni razvoj, usklađen sa potrebama zaštite i unapređenja životne sredine, koji omogućava sadašnjim i budućim generacijama zadovoljavanje njihovih potreba i poboljšanje kvaliteta života. Vrijeme je da ekonomiju počnemo posmatrati kao živi organizam, a ne programiran mehanizam.
Autor: Nina Pilipović
