Ovih dana objavljen je u jedinom sportskom listu koji izlazi na prostorima RS feljton posvećen tridesetogodišnjici postojanja FSRS, što je ujedno i tema ovog teksta, a koji ima za cilj da objasni na šta se svelo novinarstvo, a time i sport, bolje reći profesija koja je, ne tako davno, imala značajan status u društvu. U novinarskoj školi profesori su nas naučili da je poslanikom pisane riječi biti i postati imalo značaja u društvu, da je novinar po vokaciji savjest istoga, objektivni kritičar slabosti, u svom pisanju prvenstveno služeći se činjenicama i istinom. Način izražavanja u toj profesiji je raznolik počevši od vijesti, izvještaja komentara, kolumne ili feljtona, ali u osnovi teksta moraju biti fakti i činjenice, nešto subjektivnog vlastitog stava. Novinar je morao biti u službi profesije, aktuelan, ažuran, prvi na mjestu događaja, a nadasve samostalan. Profesori bi nam znali reći da je osnovna boljka novinarstva auto cenzura, što će reći da se prećuti neka činjenica, tekst neopravdano uljepša, dodvori uredniku ili pak vlasti. Upravo o ovoj zadnjoj konstataciji mi je namjera da kazujem posluživši se netačnostima i konstatacijama iznesenih u pomenutoim feljtonu narečenog jubileja postojanja FSRS.
Pa da pođemo redom od dana Osnivačke Skupštine održane septembra 1992 godine. Tu već autor naznačuje neke svoje zaključke koji se provlače kroz cijeli feljton, a odnose se na stav da je Banjaluka stalno na udaru sportskih radnika iz drugih sredina pa kao velikan u RS nikako da dobije svoje pravo mjesto u fudbalu. Među osnivače autor apostrofira, kao najzaslužnije novinara Tomu Marića i Anđelka Grahovca, u to vrijeme predsjednika Borca što je samo djelomično tačno. Borac je tih dana, da bi osigurao neki kontinuitet bivše nam države, kao jedini prvoligaš iz BiH nastavio takmičenje u Prvoj ligi Jugoslavije, tumarajući po Vojvodini, Kostolcu, Beogradu, igrajući utakmice u sastavu FSJ. Na čelu kluba sa predsjednikom bio je Anđelko Grahovac, a direktor Tomo Marić. Banjaluci je na osnivačkoj skupštini tog dana ponuđeno mjesto predsjednika FSRS u liku Anđelka Grahovca i Generalnog sekretara u liku Rodoljuba Petkovića. Na samoj sjednici Grahovac je odbio kandidaturu zbog obaveza u Borcu, pa je u priču ušao trener Srba Markušević za predsjednika, koji isto odbija funkciju, pa na kraju biran bude Branko Lazarević iz Bijeljine. Znači Banjaluka je u startu imala vodeće funkcije, koje je djelomično prihvatila, dok je uzdanje Borca u maticu Srbiju i tadašnji FSJ bilo svedeno da svaki igrač sa prostora današnje Republike Srpske ode i bude registrovan u Srbiji bez ikakvih obaveza prema matičnom klubu, što je praktično gotovo pa ugasilo velikana iz Platonove. FSJ počevši od Miljanića, preko Karadžića su iz straha od prijema Kosova u FIFA stalno držali “rezervu” i prema novoosnovanom FSRS, zabranjujući čak i gostovanja timova u RS, a koju je hrabro prekršio direktor Zemuna Vladimir Bulatović dovevši ovog prvoligaša na turnir OFS Gradiška, kako je tada rekao da će ekipa doći makar je Miljanić izbacio iz Prve lige.
U feljtonu autor navodi da je prvo zvanično takmičenje bio Kup RS održan 1994. godine. Zanemaruje se činjenica da je godinu dana ranije obnovljen rad OFS Gradiška koji je organizovao ligaško takmičenje klubova sa opština: Gradiška, Kozarska Dubica, Laktaši, SrbaciI Prnjavor, a taj OFS je organizovao vlastiti turnir, kome je bio pokrovitelj i darovatelj prelaznog pehara, IO FSRS, koji je trajao punih 20 godina i na kome je u dva navrata zvanično nastupila seniorska Reprezentacija FSRS, a koju su vodili i selektirali Velimir Sombolac i Zoran Jagodić. Dakle, autor feljtona pogrešno tome turniru daje organizaciju klubu Kozari, što nije tačno jer je organizacija bila OFS Gradiška sa pokroviteljstvom FSRS.
Kroz cijeli feljton se provalači teza o već spomenutoj marginalizaciji Banjaluke u odnosu na ostali dio RS, što je sasvim proizvoljan i pogrešan zaključak. Autor očito gubi iz vida činjenicu da je fudbalska Banjaluka oduvijek smatrala da se fudbal u nekadašnjoj Krajini igra samo na potezu od Predgrađa do Suturlije, a na taj način su birani i oni koji su odlučivali u fudbalskoj vlasti. Sve ostalo je za njih bilo provincija, a najbolje to ilustruje činjenica da je od nekadašnjeg Međuopštinskog fudbalskog saveza Banjaluka došlo do podjele na dva područja jedan u Gradišci, a drugi u Banjaluci. Zahtjev za tu podjelu je stigao iz Banjaluke, što je tadašnji predsjednik FSRS Milan Jelić i aminovao. Novi savez u Gradišci, koji je brojao 60 procenata klubova dotadašnjeg je izjuren na ulicu bez ikakvog prava na podjelu zajedničke imovine. Jedino je novom savezu fakturisan dio zajedničkog duga, a povrh svega u Banjaluci su dali otkaz tadašnjem tehničkom sekretaru,koji je sudskim putem dobio spor i nadoknadu neplaćenih ličnih dohodaka. Iz Banjaluke je sigao (pazi sad!) zahtjev da i Gradiška učestvuje u isplati radniku plata za nepravilan otkaz u kome ničim nije sudjelovala!?Da se Banjaluka teško odricala funkcija pokazuje i raniji slučaj kada je na čelu tadašnjeg jedinstvenog Međuopštinskog saveza došao prvi puta Mile Kovačević. Na izbornoj Skupštini došlo se sa prijedlogom jednog kandidata iz Banjaluke, a na samoj sjednici kandidovan je još jedan kandidat, što Banjaluka nije htjela prihvatiti pa su njeni delegati sat vremena izbivali (u znak protesta) iz sale. Na kraju tajnim glasanjem je pobjedio Kovačević ipokazao da neće voditi neku osvetničku politiku jer je u svoj organ imenovao fudbalske radnike iz Banjaluke, ali i Šipova i Teslića, koji su pripadali Banjaluci.
Posebno lutanje u feljtonu autor iskazuje kada kroz tekst provlači, šta drugo do reći tezu, da je od osnivanja FSRS do danas bilo dva predsjednika koji su bili istinski borci za fudbal RS i dva koji su u tom poslu davali mali doprinos. Među ove prve se navodi je pokojni Milan Jelić, za koga autor tvrdi da bi bio maltene u organima UEFA, naravno kada bi smo bili samostalni subjekt u toj instituciji, a ne dio zajedničkog saveza na nivou BiH. Ništa loše ne želim reći o predsjedniku Jeliću, ali moram konstatovati da je i on imao slabosti, te slabosti su se ogledale u autoritarnosti i nepotizmu. U Statutu FSRS je bila odrednica da predsjednik FSRS istovremeno ne može biti i predsjednik FS BiH radi deakumuliranja funkcija. Te odrednice Statuta se Jelić nije držao zadržavši obe funkcije, a to čini i današnji predsjednik Zeljković na čelu FS BiH. Ovu odrednicu je poštivao samo predsjednik Mile Kovačević za svoga mandata kada je u FS BiH RS predstavljao Bogdan Čeko i Milorad Sofrenić. Usput Jelić je kao predsjedavajući u IO FS BiH stavio i rođenog brata Marjana iako su obadva poticali iz fudbalskog područja Doboja.
Za Kovačevića u feljtonu, izneseno je puno neargumentovanih negativnosti, iako je isti u ulozi predsjednika imao najduži staž. Autor kaže da se isti, od starta, posvadio sa fudbalskom Banjalukom, što činjenice demantuju. Po izboru isti je za prvog potresjednika, u svoj rukovodni tim, imenovao Draška Ilića dakle banjalučki kadar. Druga je stvar što je Ilić odmah htio u FS BiH, pa zbog eha “radio Mileve” u kancelariji FSRS se pušta gomila izmišljotina koji dovode do zahlađenja odnosa između ova dva sportska radnika, a na štetu fudbala u RS. Kovačeviću se zamjera da nije uvažavao Borac kao najizrasliji klub, a previđaju vlastiti propusti. Kovačević nije kriv za aferu “Djaja” koja je finansiski urnisala klub. Nije Kovačević branio prvotimcima da putuju u Sarajevo na utakmicu sa Slavijom zbog čega je Borac kažnjen oduzimanjem boda te ispadanjem iz Premijer lige, nije ni krivac što su u desetak godina na čelu Borca mijenjani treneri kao kuhinjske krpe, a o defileu dovedenih igrača od polusezone do polusezone da se i ne govori. Bilo je i onih koji su pred sudijom razvaljivali šamarčinu protivnika kada je sudija svirao prekršaj za Borac, pa morao istoga poslati u svlačionicu. Kada je utakmica završena nerješeno ceh je platio sudija, jer je “navodno pokrao“ Borca, a ne onaj koji je napustio ekipu onim šamarom. Primjedba Kovačeviću je stavljena što je kod izbora za predsjednika FS BiH okrenuo leđa kandidatu Bevandi iz Širokog Brijega, pa je Begić ponovio mandate. Autor feljtona opiše da je FSRS mogao sa svojih 20 delegata izabrati Bevandu. Matematički možda se moglo samo isti očito ne kuži odnos delegatskog sastava iz Federacije gdje ima 40 delegata. Hrvati u toj brojci teško da prebace deset delegata izuzimajući Livanjski kanton gdje su sigurni u 4 delegata, dok u ostalim kantonima jedva da mogu imati po jedan glas. Tako i kod kandidature Bevande isti nije imao sigurne glasove “svojih”, pa je logično da je izbor bio na Begiću. Druga je stvar što je Begić u drugom mandatu postao zaboravan, pa okrenuo leđa “budućem” predsjedniku Kovačeviću, do čega nije ni došlo. Kaže autor da je sadašnji predsjednik FSRS započeo gradnju terena, pa uredio Prvu ligu i sl. činjenice kažu da je za Kovačevićeva mandata započeta rekonstrukcija, postavljanje pet igrališta sa vještačkom travom, pa i započet u Prnjavoru trening centar FSRS, naravno uz dotacije FIFA i UEFA. Niko ne spomenu da je u Kovačevića mandate podjeljeno preko milion maraka pomoći klubovima u RS za otklanjanje posljedica od poplava, a koja je najviše upotrebljena u gradnji stadiona Borca u Šamcu te Krupe. Kovačević je bio borac za čistoću u fudbalskom sportu, pa je kažnjavao klubove Prve lige za namještanje rezultata. Žalosno je to što se kao pozitivan primjer navodi sportski radnik Zlatko Krbanjević čiji je klub napravio najveće probleme u tridesetogodišnjoj istoriji FSRS. Dotični je, istinu treba reći, svoje novce davao u selu iz koga potiče, matičnom seoskom klubu. Umjesto da gradi teren na kome bi se igrao isti je plaćao igrače, vodio ih na pripreme u Tursku, igrao utakmice na tuđem terenu, došao dr Prve lige, sudario se u borbi za vrh sa Borcem iz Banjaluke, izgubio prvo mjesto, a kao osvetu Krbanjević je naredio svojim u selu i klubu da za to kazne FSRS. Prvo su ucjenjivali da neće nastupiti, pa potom tvrdili da hoće, pa započeli takmičenje u Dvorovima, pa na gostovanje nisu odlazili, tražili pare za službena lica od FSRS i na kraju odustali i bili isključeni od takmičenja i izbačeni u najniži rang. Naravno Krbanjević se povukao iz fudbala da bi nakon godinu-dvije ponovo abanzirao. Kovačević jeste zagovarao manju ligu, što je logično, jer objektivno u RS nema više od 12 klubova za Prvu ligu koji bi igrački, materijalno, infrastrukturno i sl. mogli zadovoljiti davno usvojene standard u Evropi za prvoligaški fudbal. Tu praksu je nastavio i sadašnji predsjednik Zeljković, pogotovo što je uspio rješiti pitanje sponzora putem m:tela i na državnom nivou. Pitanje broja klubova prve i drugih liga (takozvani savezni stepen) će biti i dalje dvojbeno, a kvalitet nam neće donijeti tridesetpetogodišnjaci (rekreativci) iz Srbije koji zauzimaju mjesta mladima, a premiraju se iz opštinskih budžeta.
Feljton je doticao i neigranje seniorske reprezentacije FSRS, a posebno je ta priča kolala, da će reprezentacija Srbije igrati u Banjaluci samo da Kovačević bude smjenjen. Znam da je dozvola FS BiH za igranje utakmice u Banjaluci prvi puta donesena od strane IO FS BiH 2017. godine u vrijeme Kovačevićeva mandata, ali braća iz matice su našli i tada načina da taj susret ne odigraju. ”Zadivljujuće” je kako se sportsko novinarstvo ćutenjem “oglasilo” kada je ukinuta kazna sportskom radniku Novi Damjanoviću za učinjeno “viteško” dijelo fizičkog napada na tadašnjeg sekretara FSRS Gorana Ćejića.
Ako bi piscu ovih redova bilo dopušteno da iznese svoj stav zašto je Kovačević iz fudbala otišao smjenom, onda bi konstatovao da u narodu vrijedi ona-sikira sama sebi malj usječe. Zbog toga pisah i ove redke o današnjem sportskom novinarstvu koje se slijepo drži one narodne-veži konja gdje ti gazda kaže. Stoga i nije čudo da i feljton baziran na originalnim činjenicama postane falsifikat originala.
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su lični stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Micro Mreža
